NN 35/05, 41/08

ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA

Dio prvi

OPĆI DIO

 

Glava I.

OSNOVNA NAČELA

Cilj i sadržaj zakona

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju osnove obveznih odnosa (opći dio) te ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi (posebni dio).

Sloboda uređivanja obveznih odnosa

Članak 2.

Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

Ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu

Članak 3.

Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.

Načelo savjesnosti i poštenja

Članak 4.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Dužnost suradnje

Članak 5.

Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.

Zabrana zlouporabe prava

Članak 6.

Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

Načelo jednake vrijednosti činidaba

Članak 7.

(1) Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

Zabrana prouzročenja štete

Članak 8.

Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

Dužnost ispunjenja obveze

Članak 9.

Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

Ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava

Članak 10.

(1) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunje­nje obveze drugog sudionika.

Dispozitivni karakter odredaba Zakona

Članak 11.

Sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovoga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

Primjena običaja i prakse

Članak 12.

(1) U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili.

(2) U obveznim odnosima iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se i trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu.

(3) Trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ovoga Zakona, primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu.

(4) U obveznim odnosima među ostalim sudionicima primjenjuju se običaji kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana.

Postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima

Članak 13.

(1) Pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima.

(2) Ali ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno statutu, društvenom ugovoru, odnosno pravilima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno.

Primjena pojedinih odredaba na trgovačke ugovore i druge pravne poslove

Članak 14.

(1) Odredbe ovoga Zakona što se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno.

(2) Trgovački ugovori, prema ovom Zakonu, jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

(3) Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove.

Zaštita prava

Članak 15.

(1) Osoba koja smatra da je neko njezino pravo povrijeđeno ovlaštena ga je štititi i ostvarivati putem suda, ako zakonom odlučivanje nije povjereno nekom drugom nadležnom tijelu.

(2) Tko bi samovlasno pribavljao ili štitio neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada, prekoračivši time granice nužne obrane ili druge zakonom dopuštene samopomoći, odgovoran je za to.

Glava II.

SUDIONICI OBVEZNIH ODNOSA

Pojam

Članak 16.

Sudionici obveznih odnosa su fizičke i pravne osobe.

Pravna sposobnost

Članak 17.

(1) Svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza.

(2) Uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo.

(3) Smatra se da je dijete rođeno živo, ne utvrdi li se suprotno.

(4) U dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge.

(5) Pravna osoba stječe pravnu sposobnost danom svojega nastanka koji se utvrđuje posebnim propisima.

Poslovna sposobnost

Članak 18.

(1) Poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke.

(2) Poslovnu sposobnost fizička osoba stječe punoljetnošću, a pravna danom nastanka, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Osoba koja nije punoljetna može stvarati samo pravne učinke određene zakonom.

(4) Umjesto osobe koja nema poslovnu sposobnost očitovat će svoju volju njezin zakonski zastupnik ili skrbnik.

(5) Za pravnu osobu volju očituju njezina tijela u pravnim poslovima i postupcima koje poduzimaju u tome svojstvu.

(6) U sumnji je li osoba iz stavka 5. ovoga članka postupala u svojstvu tijela pravne osobe, smatrat će se da jest, ako treći nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ta osoba postupa u tom svojstvu.

Prava osobnosti

Članak 19.

(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

(3) Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.

Glava III.

NASTANAK OBVEZA

Članak 20.

(1) Obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, pro­uzro­čenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira.

(2) Obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.

Glava IV.

VRSTE OBVEZA

Odjeljak 1.

NOVČANE OBVEZE

Odsjek 1.

OPĆE ODREDBE

Načelo monetarnog nominalizma

Članak 21.

Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

Valuta obveze

Članak 22.

(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

(2) U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

(3) Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

(4) Odredbe ovoga Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

Indeksna klauzula

Članak 23.

Dopuštena je odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe.

Klizna skala

Članak 24.

U ugovorima u kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete dopušteno je ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu.

Plaćanje prije roka

Članak 25.

(1) Dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka.

(2) Ništetna je odredba ugovora kojom se dužnik odriče toga prava.

(3) U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

Odsjek 2.

UGOVORNE KAMATE

Stopa ugovornih kamata

Članak 26.

(1) Stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

(2) Stopa ugovornih kamata između trgovaca, odnosno trgov­ca i osobe javnog prava ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka, uvećane za polovinu te stope.

 (3) Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata odre­đe­ne sukladno stavku 1. ovoga članka.

(4) Ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa.

(5) Stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.

(6) U smislu ovoga Zakona osobe javnog prava su osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava. (NN 41/08)

Kamate na kamate

Članak 27.

(1) Ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

(2) Ali se može, uz ograničenja iz članka 26. ovoga Zakona, unaprijed ugovoriti povećana godišnja kamatna stopa, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.

(3) Odredba iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na pologe kod banaka i drugih financijskih institucija.

Kamate u nenovčanim obvezama

Članak 28.

Odredbe ovoga Zakona o ugovornim kamatama na odgo­varajući način vrijede i za ostale obveze kojima su objekt činidbe stvari određene po rodu.

Odsjek 3.

ZATEZNE KAMATE

Kad se duguju

Članak 29.

(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena.

(3) Uz ograničenje iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčiju stopu zateznih kamata.

(4) Ali ništetna je odredba ugovora iz stavka 3. ovoga članka ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouz­ročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana.

 (5) Prilikom ocjene je li odredba ugovora o stopi zateznih kamata ništetna uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđene stope zateznih kamata.

(6) Ako je, u slučaju iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, stopa ugovornih kamata viša od stope zateznih kamata, one teku i poslije dužnikova zakašnjenja.

(7) Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.

(8) Hrvatska narodna banka dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u »Narodnim novinama«.

Pravo na potpunu naknadu

Članak 30.

(1) Vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja.

(2) Ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Kamate na kamate

Članak 31.

(1) Na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Odjeljak 2.

OBVEZE S VIŠE ČINIDABA

Odsjek 1.

ALTERNATIVNE OBVEZE

Pravo izbora

Članak 32.

Ako neka obveza ima dvije ili više činidaba, ali je dužnik dužan ispuniti samo jednu da bi se oslobodio obveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku, i obveza prestaje kad on ispuni činidbu koju je izabrao.

Neopozivost i učinak izbora

Članak 33.

(1) Izbor je učinjen kad strana kojoj pripada pravo izbora obavijesti drugu stranu o tome što je izabrala, i od toga trenutka izbor se više ne može mijenjati.

(2) Učinjenim izborom uzima se da je obveza od početka bila jednostavna i da je njezin objekt od početka bila izabrana činidba.

Trajanje prava izbora

Članak 34.

(1) Dužnik ima pravo izbora sve dok u ovršnom postupku jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru.

(2) Ako pravo izbora pripada vjerovniku, a on se ne očituje o izboru u roku određenom za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da učini izbor i za to mu odrediti primjeren rok poslije čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika.

Izbor povjeren trećoj osobi

Članak 35.

Ako izbor treba učiniti neka treća osoba, a ona to ne učini, svaka strana može zahtijevati da izbor obavi sud.

Ograničenje na preostalu činidbu

Članak 36.

Ako je jedna činidba postala nemoguća zbog nekog događaja za koji ne odgovara nijedna strana, obveza se ograničuje na preostalu činidbu.

Ograničenje u slučaju odgovornosti jedne strane

Članak 37.

(1) Kad je jedna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran dužnik, obveza se ograničuje na preostalu či­nid­bu u slučaju da pravo izbora pripada njemu, a ako pravo izbora pripada vjerovniku, on može po svojem izboru zahtijevati preostalu činidbu ili naknadu štete.

(2) Kad je jedna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran vjerovnik, dužnikova obveza prestaje, ali u slučaju da dužniku pripada pravo izbora, on može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on može dati naknadu štete i zahtijevati preostalu činidbu.

Odsjek 2.

FAKULTATIVNE OBVEZE I FAKULTATIVNE TRAŽBINE

I. FAKULTATIVNE OBVEZE

Ovlaštenje dužnika

Članak 38.

Dužnik čija obveza ima jednu činidbu, ali mu je dopušteno da se oslobodi svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe, može se koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe.

Ovlaštenja vjerovnika

Članak 39.

(1) Vjerovnik u fakultativnoj obvezi može zahtijevati od duž­nika samo dugovanu činidbu, ali ne i drugu činidbu kojom dužnik, ako hoće, može također ispuniti svoju obvezu.

(2) Kad dugovana činidba postane nemoguća zbog događaja za koji dužnik odgovara, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obveze ispunjenjem onoga na što je ovlašten umjesto dugovane činidbe.

II. FAKULTATIVNE TRAŽBINE

Članak 40.

(1) Kad je ugovorom ili zakonom predviđeno da vjerovnik može umjesto dugovane činidbe zahtijevati od dužnika neku drugu određenu činidbu, dužnik je dužan ispuniti mu tu činidbu, ako vjerovnik to zahtijeva.

(2) U ostalom, za fakultativne tražbine vrijede, prema namjeri ugovaratelja i prema prilikama posla, odgovarajuća pravila o fakultativnim i alternativnim obvezama.

Odjeljak 3.

OBVEZE S VIŠE DUŽNIKA I VJEROVNIKA

Odsjek 1.

DJELJIVE OBVEZE

Dijeljenje duga i tražbine

Članak 41.

(1) Obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva.

(2) Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.

(3) Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine.

Predmnjeva solidarnosti

Članak 42.

Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost.

Odsjek 2.

SOLIDARNE OBVEZE

I. SOLIDARNOST DUŽNIKA

Sadržaj solidarnosti dužnika

Članak 43.

(1) Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

(2) Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uvjetima i uopće s različitim odstupanjima.

Prijeboj

Članak 44.

(1) Svaki se solidarni dužnik može pozvati na prijeboj koji je učinio njegov sudužnik.

(2) Tražbinu koja pripada solidarnom dužniku ne mogu prebijati ostali sudužnici.

Otpust duga

Članak 45.

(1) Otpust duga učinjen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike.

(2) Ali ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.

Obnova

Članak 46.

(1) Obnovom koju je vjerovnik učinio s jednim solidarnim dužnikom oslobađaju se i ostali dužnici.

(2) Ako su vjerovnik i dužnik obnovu ograničili na dio obveze koji dolazi na ovoga, obveza ostalih ne prestaje nego se samo smanjuje za taj dio.

Nagodba

Članak 47.

Nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, ako ona nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena.

Sjedinjenje

Članak 48.

Kad se u jednoj osobi sjedini svojstvo vjerovnika i svojstvo dužnika iste solidarne obveze, obveza ostalih dužnika smanjuje se za iznos dijela koji na njega pada.

Zakašnjenje vjerovnika

Članak 49.

Kad vjerovnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom dužniku, on je u zakašnjenju i prema ostalim solidarnim dužnicima.

Zakašnjenje jednog dužnika i priznanje duga

Članak 50.

(1) Zakašnjenje jednoga solidarnog dužnika nema učinak prema ostalim dužnicima.

(2) Isto vrijedi i kad jedan od solidarnih dužnika prizna dug.

Zastoj i prekid zastare; odricanje od zastare

Članak 51.

(1) Ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga.

(2) Odricanje od navršene zastare nema učinak prema ostalim dužnicima.

Pravo ispunitelja na naknadu

Članak 52.

(1) Dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega.

(2) Pri tome nije od utjecaja okolnost što je vjerovnik nekog od sudužnika oslobodio duga ili mu je dug smanjio.

(3) Dio koji pada na dužnika od kojega se ne može dobiti naknada dijeli se razmjerno na sve dužnike.

Podjela na jednake dijelove i iznimka

Članak 53.

(1) Ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio duga.

(2) Ali ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednoga solidarnog dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos duga sudužniku koji je namirio vjerovnika.

II. SOLIDARNOST VJEROVNIKA

Solidarnost se ne predmnijeva

Članak 54.

Kad na vjerovnikovoj strani ima više osoba, one su solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena.

Sadržaj solidarnosti

Članak 55.

(1) Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje cijele obveze, ali kad jedan od njih bude namiren, obveza prestaje i prema ostalim vjerovnicima.

(2) Dužnik može ispuniti obvezu vjerovniku kojega sam izabere, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje.

Prijeboj

Članak 56.

Dužnik može svoj dug prebiti s tražbinom koju ima prema vjerovniku koji mu zahtijeva ispunjenje.

Otpust duga i obnova

Članak 57.

Otpustom duga i obnovom između dužnika i jednog vjerovnika smanjuje se solidarna obveza za onoliko koliko iznosi dio te tražbine vjerovnika.

Nagodba

Članak 58.

Nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih vjerovnika s dužnikom nema učinak prema ostalim vjerovnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, osim kad se ona odnosi samo na dio vjerovnika s kojim je sklopljena.

Sjedinjenje

Članak 59.

Kad se u osobi jednoga solidarnog vjerovnika sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih solidarnih vjerovnika može od njega zahtijevati ispunjenje samo svog dijela tražbine.

Zakašnjenje

Članak 60.

(1) Kad dužnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom vjerovniku, on je u zakašnjenju i prema ostalim vjerovnicima.

(2) Zakašnjenje jednoga solidarnog vjerovnika djeluje i prema ostalim vjerovnicima.

Priznanje duga

Članak 61.

Priznanje duga učinjeno jednom vjerovniku koristi svim vjerovnicima.

Zastara

Članak 62.

(1) Ako jedan vjerovnik prekine zastaru ili ako prema njemu ne teče zastara, to ne koristi ostalim vjerovnicima i prema njima zastara teče i dalje.

(2) Odricanje od zastare učinjeno prema jednom vjerovniku koristi i ostalim vjerovnicima.

Odnosi između vjerovnika nakon ispunjenja

Članak 63.

(1) Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vje­rov­nika koji je primio ispunjenje od dužnika da mu preda dio koji mu pripada.

(2) Ako iz odnosa među vjerovnicima ne proistječe što drugo, svakom solidarnom vjerovniku pripada jednak dio.

Odsjek 3.

NEDJELJIVE OBVEZE

Članak 64.

(1) Na nedjeljive obveze u kojima ima više dužnika na odgovarajući se način primjenjuju propisi o solidarnim obvezama.

(2) Kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

Glava V.

UČINCI OBVEZA

Odjeljak 1.

Opće pravilo

Članak 65.

(1) Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.

(2) Za ispunjenje obveze dužnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

Odjeljak 2.

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

Opće pravilo

Članak 66.

(1) Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

(2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

(3) Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.

Pretpostavke pobijanja

Članak 67.

(1) Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

(2) Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

(3) Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

(4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.

Isključenje pobijanja

Članak 68.

Ne mogu se pobijati zbog oštećenja vjerovnika uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.

Sredstva pobijanja

Članak 69.

(1) Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom.

(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika.

(3) Ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pri­bav­ljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao.

(4) Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.

Učinak pobijanja

Članak 70.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

Rok za podnošenje tužbe

Članak 71.

(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

(2) Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Odjeljak 3.

PRAVO ZADRŽANJA

Pojam i sadržaj

Članak 72.

(1) Vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

(2) Ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje, vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela.

Iznimke

Članak 73.

(1) Vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.

(2) On ne može zadržati ni punomoć dobivenu od dužnika, a ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise i ostale slične stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.

Obveza povrata stvari prije namirenja tražbine

Članak 74.

Vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj dade odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.

Učinak prava zadržanja

Članak 75.

Vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.

Odjeljak 4.

VJEROVNIKOVA PRAVA U POSEBNIM SLUČAJEVIMA

Kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu

Članak 76.

Kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik, pošto je prethodno o tome obavijestio dužnika, može po svom izboru pribaviti stvar istoga roda i zahtijevati od dužnika naknadu cijene i naknadu štete ili zahtijevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.

Kad se činidba sastoji u činjenju

Članak 77.

Kad se činidba sastoji u činjenju, a dužnik tu činidbu nije na vrijeme ispunio, vjerovnik može, obavijestivši o tome prethodno dužnika, sam o trošku dužnika uraditi ono što je dužnik bio dužan uraditi, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja, a i naknadu druge štete koju trpi zbog takva načina ispunjenja.

Kad se činidba sastoji u propuštanju

Članak 78.

(1) Kad se činidba sastoji u propuštanju, vjerovnik ima pravo na naknadu štete samim tim što je dužnik postupio protivno svojoj obvezi.

(2) Ako je nešto sagrađeno protivno obvezi, vjerovnik može zahtijevati da se to ukloni o trošku dužnika i da mu dužnik naknadi štetu koju je pretrpio u vezi s građenjem i uklanjanjem.

(3) Sud može, kad misli da je to očito korisnije, uzimajući u obzir javni interes i opravdani interes vjerovnika, odlučiti da se ne ruši ono što je sagrađeno već da se vjerovniku naknadi šteta u novcu.

Pravo zahtijevati naknadu umjesto dosuđenog

Članak 79.

(1) Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u roku koji mu je određen pravomoćnom odlukom, vjerovnik ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primjerenom roku i izjaviti da nakon isteka toga roka neće primiti ispunjenje nego će zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja.

(2) Nakon isteka naknadnog roka vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete zbog neispunjenja.

Glava VI.

PROMJENE U OBVEZNOM ODNOSU

Odjeljak 1.

PROMJENE NA STRANI SUBJEKATA

Odsjek 1.

USTUP TRAŽBINE (CESIJA)

I. OPĆE ODREDBE

Koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom

Članak 80.

(1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

Sporedna prava

Članak 81.

(1) S tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

(2) Ipak, ustupitelj može predati založenu stvar primatelju samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupitelja da je čuva za račun primatelja.

(3) Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom.

Obavješćivanje dužnika

Članak 82.

(1) Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

(2) Ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano je i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti.

Višestruko ustupanje

Članak 83.

Ako je vjerovnik ustupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku.

II. ODNOS PRIMATELJA I DUŽNIKA

Članak 84.

(1) Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

(2) Dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

III. ODNOS USTUPITELJA I PRIMATELJA

Predaja isprava o dugu

Članak 85.

(1) Ustupitelj je dužan predati primatelju obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima.

(2) Ako je ustupitelj prenio na primatelja samo jedan dio tražbine, dužan je predati mu ovjerovljeni prijepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljene tražbine.

(3) Ustupitelj je dužan primatelju, na njegov zahtjev, izdati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju.

Odgovornost za postojanje tražbine

Članak 86.

Kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja.

Odgovornost za naplativost

Članak 87.

(1) Ustupitelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine ako je to bilo ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od primatelja, te za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika.

(2) Veća odgovornost savjesnog ustupitelja ne može se ugovoriti.

IV. POSEBNI SLUČAJEVI USTUPANJA TRAŽBINE

Ustupanje umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja

Članak 88.

(1) Kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

(2) Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

(3) U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju.

(4) U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

Ustupanje radi osiguranja

Članak 89.

Kad je ustupanje učinjeno radi osiguranja primateljeve traž­bine prema ustupitelju, primatelj je dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovome predati višak.

Odsjek 2.

SUBROGACIJA

Pojam i sadržaj

Članak 90.

(1) U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima.

(2) Vjerovnikova prava mogu prijeći na ispunitelja i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja, sklopljenog prije ispunjenja.

(3) U ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem.

Zakonska subrogacija

Članak 91.

Kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.

Subrogacija u slučaju djelomičnog ispunjenja

Članak 92.

(1) U slučaju djelomičnog ispunjenja vjerovnikove tražbine na ispunitelja prelaze sporedna prava kojima je osigurano ispunjenje te tražbine samo ako nisu potrebna za ispunjenje ostatka vjerovnikove tražbine.

(2) Ali vjerovnik i ispunitelj mogu ugovoriti da će se koristiti jamstvima razmjerno svojim tražbinama, a mogu ugovoriti i da će ispunitelj imati pravo prvenstvene naplate.

Dokazi i sredstva osiguranja

Članak 93.

(1) Vjerovnik je dužan predati ispunitelju sredstva kojima se tražbina dokazuje ili osigurava.

(2) Iznimno, vjerovnik može predati ispunitelju stvar koju je primio u zalog od dužnika ili nekoga drugog samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod vjerovnika da je drži i čuva za račun ispunitelja.

Koliko se može zahtijevati od dužnika

Članak 94.

Ispunitelj na kojega je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego što je isplatio vjerovniku.

Isključenje odgovornosti vjerovnika

Članak 95.

(1) Vjerovnik koji je primio ispunjenje od treće osobe ne odgovara za postojanje i naplativost tražbine u vrijeme ispu­njenja.

(2) Ovim se ne isključuje primjena pravila o stjecanju bez osnove.

Odsjek 3.

PREUZIMANJE DUGA

Ugovor o preuzimanju duga

Članak 96.

(1) Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik.

(2) O sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3) Smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime.

(4) Ugovaratelji, a i svaki od njih napose, mogu pozvati vjerovnika da se u određenom roku očituje, pristaje li na preuzimanje duga, pa ako se vjerovnik u određenom roku ne očituje, smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ili odbije dati pristanak.

Kad je dug osiguran hipotekom

Članak 97.

(1) Kad je prilikom otuđenja neke nekretnine na kojoj postoji hipoteka ugovoreno između pribavitelja i otuđitelja da će pribavitelj preuzeti dug prema hipotekarnom vjerovniku, smatra se da je hipotekarni vjerovnik dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ako ga, na pisani poziv otuđitelja, nije odbio u roku od tri mjeseca od primitka poziva.

(2) U pisanom pozivu vjerovniku se mora skrenuti pozornost na ovu posljedicu, inače će se smatrati kao da poziv nije upućen.

Promjena dužnika

Članak 98.

(1) Preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijaš­njeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze.

(2) Ali ako je u vrijeme vjerovnikova pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik ne oslobađa se obveze, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu.

(3) Između preuzimatelja i vjerovnika postoji ista obveza koja je dotle postojala između prijašnjeg dužnika i vjerovnika.

Sporedna prava

Članak 99.

(1) Sporedna prava koja su dotle postojala uz tražbinu ostaju i nadalje, ali jamstva te zalozi koje su dale treće osobe prestaju ako jamci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika.

(2) Ako nije što drugo ugovoreno, preuzimatelj ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.

Prigovori

Članak 100.

(1) Preuzimatelj može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika iz kojega potječe preuzeti dug, a i prigovore koje preuzimatelj ima prema vjerovniku.

(2) Preuzimatelj ne može isticati vjerovniku prigovore koji potječu iz njegova pravnog odnosa s prijašnjim dužnikom, a koji odnos je bio temelj preuzimanja.

Odsjek 4.

PRISTUPANJE DUGU

Ugovor o pristupanju dugu

Članak 101.

Ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obve­zuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.

Pristupanje dugu u slučaju preuzimanja
neke imovinske cje­line

Članak 102.

(1) Osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.

(2) Nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u stavku 1. ovoga članka.

Odsjek 5.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA

Članak 103.

(1) Ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku.

(2) On odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

(3) Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

Odsjek 6.

JAMSTVO

I. OPĆE ODREDBE

Pojam

Članak 104.

Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Oblik

Članak 105.

Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanu obliku.

Sposobnost jamčenja

Članak 106.

Ugovorom o jamstvu može se obvezati samo tko ima potpunu poslovnu sposobnost.

Jamčenje za poslovno nesposobnog

Članak 107.

Tko se obveže kao jamac za obvezu neke poslovno nesposobne osobe, odgovara vjerovniku isto kao jamac poslovno sposobne osobe.

Za koje se obveze može dati

Članak 108.

(1) Jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu, bez obzira na njezin sadržaj.

(2) Jamčiti se može i za uvjetnu obvezu, a i za određenu buduću obvezu.

(3) Jamstvo za buduću obvezu može se opozvati prije nego što obveza nastane, ako nije predviđen rok u kojem ona treba nastati.

(4) Jamstvo se može dati i za obvezu nekoga drugog jamca (jamčev jamac).

Opseg jamčeve odgovornosti

Članak 109.

(1) Jamčeva obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze.

(2) Jamac odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je jamčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njezin dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima.

(3) On je dužan naknaditi potrebne troškove koje je vjerovnik učinio radi naplate duga od glavnog dužnika.

(4) Jamac odgovara i za svako povećanje obveze koje bi nastalo dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, ako nije drukčije ugovoreno.

(5) On odgovara samo za one ugovorene kamate koje su dospjele nakon sklapanja ugovora o jamstvu.

Prijelaz vjerovnikovih prava na jamca (subrogacija)

Članak 110.

Na jamca koji je namirio vjerovnikovu tražbinu prelazi ta tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima njezina ispunjenja.

II. ODNOS VJEROVNIKA I JAMCA

Oblici jamstva

Članak 111.

(1) Od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze ako je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pisanom pozivu.

(2) Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze, ako je očito da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njezino ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.

(3) Ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vje­rov­niku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.

(4) Jamac za obvezu nastalu iz trgovačkog ugovora odgovara kao jamac platac, ako nije što drugo ugovoreno.

Solidarnost jamaca

Članak 112.

Više jamaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to jesu li jamčili zajedno ili se svaki od njih obvezao prema vje­rov­niku odvojeno, osim kad je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.

Gubitak prava na rok

Članak 113.

Ako je dužnik izgubio pravo na rok određen za ispunjenje njegove obveze, vjerovnik ipak ne može zahtijevati ispunjenje od jamca prije isteka toga roka, ako nije drukčije ugovoreno.

Stečaj glavnog dužnika

Članak 114.

(1) U slučaju stečaja glavnog dužnika vjerovnik je dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, inače odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga.

(2) Smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze.

Smanjena odgovornost dužnikova nasljednika

Članak 115.

Jamac odgovara za cijeli iznos obveze za koji je jamčio i u slučaju kad bi se od dužnikova nasljednika mogla zahtijevati isplata samo onoga njezina dijela koji odgovara vrijednosti nas­lije­đene imovine.

Jamčevi prigovori

Članak 116.

(1) Jamac može isticati protiv vjerovnikova zahtjeva sve prigovore glavnog dužnika, uključujući i prigovor prijeboja, ali ne i osobne dužnikove prigovore.

(2) Dužnikovo odricanje od prigovora te njegovo priznanje vjerovnikove tražbine nema učinak prema jamcu.

(3) Jamac može isticati protiv vjerovnika i svoje osobne prigovore, na primjer, ništetnost ugovora o jamstvu, zastaru vjerovnikove tražbine prema njemu, prigovor prijeboja uzajamnih traž­bina.

Dužnost obavješćivanja jamca o dužnikovu propuštanju

Članak 117.

Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu na vrijeme, vjerovnik je dužan obavijestiti o tome jamca, inače će mu odgovarati za štetu koju bi jamac pretrpio zbog toga.

Oslobođenje jamca zbog vjerovnikova odugovlačenja

Članak 118.

(1) Jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv poslije dospjelosti tražbine, ne zahtijeva ispunjenje od glav­nog dužnika u roku od mjesec dana od toga poziva.

(2) Kad rok za ispunjenje nije određen, jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv poslije isteka jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne dade u roku od mjesec dana od toga poziva potrebnu izjavu za određivanje nadnevka ispunjenja.

Oslobođenje jamca zbog gubitka osiguranja

Članak 119.

(1) Ako vjerovnik napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine ili ga izgubi svojom krivnjom i tako onemogući prijelaz toga prava na jamca, ovaj se oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za onoliko za koliko bi mogao dobiti ostvarenjem toga prava.

(2) Pravilo stavka 1. ovoga članka vrijedi kako u slučaju kad je pravo nastalo prije sklapanja ugovora o jamstvu, tako i u slučaju kad je nastalo nakon toga.

III. ODNOS JAMCA I DUŽNIKA

Pravo zahtijevati naknadu od dužnika

Članak 120.

(1) Jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamate od dana isplate.

(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu s vjerovnikom od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, a i na naknadu štete ako bi je bilo.

Pravo jamca solidarnog dužnika

Članak 121.

Jamac jednog od više solidarnih dužnika može zahtijevati od bilo koga od njih da mu naknadi ono što je isplatio vjerovniku, a i troškove.

Pravo jamca na prethodno osiguranje

Članak 122.

I prije nego što namiri vjerovnika, jamac koji se obvezao sa znanjem ili odobrenjem dužnika ima pravo zahtijevati od dužnika da mu dade potrebno osiguranje za njegove eventualne zahtjeve u sljedećim slučajevima: ako dužnik nije ispunio svoju obvezu o njezinoj dospjelosti, ako je vjerovnik zatražio sudskim putem naplatu od jamca i ako se dužnikovo imovinsko stanje znatno pogoršalo nakon sklapanja ugovora o jamstvu.

Gubitak prava na naknadu

Članak 123.

(1) Dužnik može koristiti protiv jamca koji je bez njegova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu sva pravna sredstva kojima je u času podmirenja mogao odbiti vjerovnikov zahtjev.

(2) Jamac koji je podmirio vjerovnikovu tražbinu, a o tome nije obavijestio dužnika, te je i ovaj u neznanju da je tražbina podmirena ovu ponovno podmirio, ne može zahtijevati naknadu od dužnika, ali ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu podmireno vrati.

Pravo na povrat podmirenog

Članak 124.

Jamac koji je bez dužnikova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu koja je kasnije na dužnikov zahtjev poništena, ili ugašena prijebojem, može samo zahtijevati od vjerovnika povrat podmirenog.

IV. PRAVO REGRESA

Članak 125.

Kad ima više jamaca, pa jedan od njih podmiri dospjelu tražbinu, on ima pravo zahtijevati od ostalih jamaca da mu svaki naknadi dio koji pada na njega.

V. ZASTARA

Članak 126.

(1) Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca.

(2) Kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom.

(3) Prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika.

(4) Zastoj zastare obveze glavnog dužnika nema učinka prema jamcu.

Odsjek 7.

PRIJENOS UGOVORA

Pretpostavke prijenosa

Članak 127.

(1) Svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz toga ugovora.

(2) Prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o prijenosu.

(3) Pristanak na prijenos ugovora valjan je samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora.

(4) Odredbe o sporednim pravima kod ugovora o preuzimanju duga na odgovarajući se način primjenjuju i na prijenos ugovora.

Odgovornost prenositelja

Članak 128.

(1) Prenositelj odgovara primatelju za valjanost prenesenog ugovora.

(2) On mu ne jamči da će druga strana ispuniti svoje obveze iz prenesenog ugovora, osim ako se na to posebno obvezao.

(3) On ne jamči drugoj strani da će primatelj ispuniti obveze iz ugovora, osim ako se na to posebno obvezao.

Prigovori

Članak 129.

Druga strana može isticati primatelju sve prigovore iz prenesenog ugovora, a i one koje ima iz drugih odnosa s njim, ali ne i prigovore koje ima prema prenositelju.

Odsjek 8.

UPUTA (ASIGNACIJA)

I. POJAM UGOVORA

Članak 130.

Uputom jedna osoba, uputitelj (asignant), ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun ispuni nešto odre­đenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.

II. ODNOS PRIMATELJA UPUTE I UPUĆENIKA

Prihvat od strane upućenika

Članak 131.

(1) Primatelj upute stječe pravo zahtijevati od upućenika ispunjenje tek kad mu ovaj izjavi da prihvaća uputu.

(2) Prihvat upute ne može se opozvati.

Prigovori upućenika

Članak 132.

(1) Prihvatom upute nastaje između primatelja i upućenika obvezni odnos nezavisan od odnosa između uputitelja i upuće­ni­ka, a i odnosa između uputitelja i primatelja upute.

(2) Upućenik koji je prihvatio uputu može isticati primatelju upute samo prigovore koji se tiču valjanosti prihvata, prigovore koji se temelje na sadržaju prihvata ili na sadržaju same upute, te prigovore koje ima osobno prema njemu.

Prijenos upute

Članak 133.

(1) Primatelj može uputu prenijeti na drugog i prije prihvata od upućenika, a ovaj je može prenijeti dalje, osim kad iz same upute ili posebnih okolnosti proizlazi da ona nije prenosiva.

(2) Ako je upućenik izjavio primatelju upute da prihvaća uputu, prihvat ima učinak prema svim osobama na koje bi uputa bila uzastopce prenesena.

(3) Ako je upućenik izjavio pribavitelju, na kojeg je primatelj upute prenio uputu, da je prihvaća, on ne može pribavitelju isticati prigovore koje ima prema primatelju upute osobno.

Zastara

Članak 134.

(1) Pravo primatelja upute da zahtijeva ispunjenje od upuće­nika zastarijeva za godinu dana.

(2) Ako za ispunjenje nije određen rok, zastara počinje teći kad upućenik prihvati uputu, a ako ju je on prihvatio prije nego što je dana primatelju upute, onda kad ovome bude dana.

III. ODNOS PRIMATELJA UPUTE I UPUTITELJA

Ako je primatelj upute vjerovnik uputitelja

Članak 135.

(1) Vjerovnik nije dužan pristati na uputu koju mu je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze, ali je dužan o svom odbijanju odmah obavijestiti dužnika, inače će mu odgovarati za štetu.

(2) Vjerovnik koji je pristao na uputu dužan je pozvati upu­će­nika da je ispuni.

Uputa nije ispunjenje

Članak 136.

(1) Kad je vjerovnik pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika radi ispunjenja obveze, ta obveza ne prestaje, ako nije drukčije ugovoreno, ni njegovim pristankom na uputu, ni prih­va­tom od strane upućenika, nego tek ispunjenjem od strane upućenika.

(2) Vjerovnik koji je pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika može zahtijevati od uputitelja da mu ispuni ono što mu duguje samo ako nije dobio ispunjenje od upućenika u vrijeme određeno u uputi.

Dužnost primatelja upute da obavijesti uputitelja

Članak 137.

Ako upućenik ne prihvati uputu ili odbije ispunjenje koje mu zahtijeva primatelj upute ili izjavi unaprijed da je neće ispuniti, primatelj upute je dužan obavijestiti odmah uputitelja o tome, inače mu odgovara za štetu.

Odustanak od prihvaćene upute

Članak 138.

Primatelj upute koji nije vjerovnik uputitelja i koji se ne želi koristiti uputom može od nje odustati, čak i ako je već izjavio da je prihvaća, ali je o tome dužan bez odgađanja obavijestiti uputitelja.

Opoziv ovlaštenja danog primatelju upute

Članak 139.

Uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao primatelju upute, osim ako je uputu izdao radi ispunjenja nekoga svog duga prema njemu i uopće ako je uputu izdao u njegovu interesu.

IV. ODNOS UPUTITELJA I UPUĆENIKA

Ako je upućenik dužnik uputitelja

Članak 140.

(1) Upućenik nije dužan prihvatiti uputu, čak i ako je dužnik uputitelja, osim ako se na to obvezao.

(2) Ali kad je uputa izdana na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik je dužan ispuniti je do iznosa toga duga, ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obveze prema uputitelju.

(3) Ispunjenjem upute izdane na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik se u istoj mjeri oslobađa svog duga prema uputitelju.

Opoziv ovlaštenja danog upućeniku

Članak 141.

(1) Uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku, sve dok ovaj ne izjavi primatelju upute da prihvaća uputu ili je ne ispuni.

(2) On je može opozvati i kad je u uputi navedeno da je neopoziva te kad bi se opozivom vrijeđala neka njegova obveza prema primatelju upute.

(3) Otvaranje stečaja nad imovinom uputitelja povlači po samom zakonu opoziv upute, osim slučaja kad je upućenik prihvatio uputu prije otvaranja stečaja, a i kad u času prihvaćanja nije znao niti je morao znati za stečaj.

V. SMRT I LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Članak 142.

Smrt, odnosno prestanak pravne osobe uputitelja, primatelja upute ili upućenika, a i lišenje poslovne sposobnosti nekoga od njih, nema utjecaja na uputu.

VI. UPUTA U OBLIKU PAPIRA NA DONOSITELJA

Članak 143.

(1) Pisana uputa može biti izdana na donositelja.

(2) U tom slučaju svaki imatelj papira ima prema upućeniku položaj primatelja upute.

(3) Odnosi koji uputom nastaju između primatelja upute i uputitelja nastaju u ovom slučaju samo između svakog pojedinog imatelja papira i osobe koja mu je papir ustupila.

VII. UPUTA U OBLIKU PAPIRA NA IME I PO NAREDBI

Članak 144.

Pisana uputa koja glasi na novac, na vrijednosne papire ili na zamjenljive stvari može biti izdana na ime i s odredbom »po naredbi«.

Odjeljak 2.

PROMJENE SADRŽAJA

Odsjek 1.

OBNOVA (NOVACIJA)

Pretpostavke

Članak 145.

(1) Obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da posto­jeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različi­tu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.

(2) Sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknad­ni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

(3) Izdavanje mjenice ili čeka zbog neke prijašnje obveze ne smatra se obnovom, osim kad je to ugovoreno.

Volja za obnovom

Članak 146.

Obnova se ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile na­mje­ru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove.

Učinak obnove

Članak 147.

(1) Ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje.

(2) S prijašnjom obvezom prestaju i zalog i jamstvo, osim ako je s jamcem ili zalogodavcem drukčije ugovoreno.

(3) Isto vrijedi i za ostala sporedna prava koja su bila vezana za prijašnju obvezu.

Nevaljanost i utrnuće prijašnje obveze

Članak 148.

(1) Obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništet­na ili već ugašena.

(2) Ako je prijašnja obveza bila samo pobojna, obnova je valjana ako je to dužniku bilo poznato.

Učinak poništaja

Članak 149.

Kad je ugovor o obnovi poništen, smatra se da nije ni bilo obnove i da prijašnja obveza nije ni prestala postojati.

Odsjek 2.

NAGODBA

Pojam

Članak 150.

(1) Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.

(2) Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.

U čemu se sastoje uzajamna popuštanja

Članak 151.

(1) Popuštanje se može sastojati, među ostalim, u djelomič­nom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekoga svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.

(2) Popuštanje može biti uvjetno.

(3) Kad samo jedna strana popusti drugoj, na primjer, prizna pravo druge strane, onda to nije nagodba, te ne podliježe pravilima o nagodbi.

Sposobnost

Članak 152.

Za sklapanje ugovora o nagodbi potrebna je sposobnost za raspolaganje pravom koje je sadržaj nagodbe.

Sadržaj

Članak 153.

(1) Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati.

(2) Valjana je nagodba o imovinskim posljedicama kaznenog djela.

(3) Ne mogu biti sadržajem nagodbe sporovi koji se tiču statusnih odnosa.

Primjena odredaba o dvostranoobveznim ugovorima

Članak 154.

(1) Za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranoobveznim ugovorima, ako za taj ugovor nije što drugo predvi­đe­no.

(2) Kad pod nazivom nagodbe ugovaratelji sklope neki drugi pravni posao, na njihove se odnose ne primjenjuju odredbe zakona koje vrijede za nagodbu, već one koje vrijede za stvarno sklop­ljeni posao.

Prekomjerno oštećenje

Članak 155.

Zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati poništaj nagodbe.

Učinak nagodbe prema jamcima i zalogodavcima

Članak 156.

(1) Ako je nagodbom učinjena obnova obveze, jamac se oslo­bađa odgovornosti za njezino ispunjenje, a prestaje i zalog koji je dao netko treći.

(2) Jamac i treći koji je dao svoju stvar u zalog ostaju i nada­lje u obvezi, a njihova odgovornost može biti smanjena nagod­bom, ali ne i povećana, osim ako su se suglasili s nagodbom.

(3) Kad dužnik nagodbom prizna spornu tražbinu, jamac i zalogodavac zadržavaju pravo da istaknu vjerovniku prigovore kojih se dužnik nagodbom odrekao.

Nagodba o nevaljanom pravnom poslu

Članak 157.

(1) Valjana je nagodba o pravnom poslu čiji je poništaj mogla tražiti jedna strana, ako je ona u času sklapanja nagodbe znala za tu mogućnost.

(2) Ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti.

Ništetnost nagodbe

Članak 158.

(1) Nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji ustvari ne postoji, i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti.

(2) Isto vrijedi i kad se pogrešno vjerovanje obaju ugovaratelja odnosi na činjenice.

(3) Odricanje od ove ništetnosti nema pravnog učinka i ono što je dano na ime ispunjenja obveza iz takve nagodbe može se tražiti natrag.

Ništetnost jedne odredbe nagodbe

Članak 159.

Odredbe nagodbe čine cjelinu, te ako je jedna odredba ništet­na, cijela nagodba je ništetna, osim kad se iz same nagodbe vidi da se ona sastoji od neovisnih dijelova.

Glava VII.

PRESTANAK OBVEZA

Odjeljak 1.

OPĆE PRAVILO

Članak 160.

(1) Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.

(2) Prestankom glavne obveze gase se jamstvo, zalog i druga sporedna prava.

Odjeljak 2.

ISPUNJENJE

Odsjek 1.

OPĆA PRAVILA O ISPUNJENJU

I. TKO MOŽE ISPUNITI I TROŠKOVI ISPUNJENJA

 Ispunjenje od strane dužnika ili treće osobe

Članak 161.

(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

(2) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(3) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno.

(4) Vjerovnik može primiti ispunjenje od treće osobe bez dužnikova znanja, pa i u slučaju kad ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treći ispuni njegovu obvezu.

(5) Ali ako mu je dužnik ponudio da sam ispuni odmah svoju obvezu, vjerovnik ne može primiti ispunjenje od treće osobe.

Ispunjenje poslovno nesposobnog

Članak 162.

(1) I poslovno nesposobni dužnik može pravovaljano ispuniti obvezu, ako je njezino postojanje nesumnjivo i ako je dospjela.

(2) Ali se može osporavati ispunjenje ako je takva osoba isplatila zastarjeli dug ili dug koji potječe iz igre ili oklade.

Troškovi ispunjenja

Članak 163.

Troškove ispunjenja snosi dužnik, ako ih nije prouzročio vjerovnik.

II. KOME SE MOŽE ISPUNITI OBVEZA

Ovlaštena osoba

Članak 164.

(1) Obveza se mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik.

(2) Ispunjenje je pravovaljano i kad je učinjeno trećoj osobi, ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

Ispunjenje poslovno nesposobnom vjerovniku

Članak 165.

(1) Obveza ispunjena poslovno nesposobnom vjerovniku oslobađa dužnika samo ako je to bilo korisno za vjerovnika ili se predmet ispunjenja još nalazi kod njega.

(2) Poslovno nesposoban vjerovnik može odobriti, pošto postane poslovno sposoban, ispunjenje koje je primio u vrijeme svoje poslovne nesposobnosti.

III. PREDMET ISPUNJENJA

Sadržaj obveze

Članak 166.

(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerov­nik može zahtijevati nešto drugo.

(2) Nema pravovaljanog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, a vjerovnik kao takvu primio, to uistinu nije, i vjerovnik ima pravo vratiti ono što mu je predano i zahtijevati dugovanu stvar.

Zamjena ispunjenja

Članak 167.

(1) Obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje.

(2) U tom slučaju dužnik odgovara isto kao prodavatelj za materijalne i pravne nedostatke stvari dane umjesto onoga što je dugovao.

(3) Ali vjerovnik umjesto zahtjeva po osnovi odgovornosti dužnika za materijalne ili pravne nedostatke stvari može zahtijevati od dužnika, ali ne više od jamca, ispunjenje prvotne tražbine i naknadu štete.

Predaja radi prodaje

Članak 168.

Ako je dužnik predao vjerovniku stvar ili koje drugo pravo da ih proda i da iz postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a ostatak mu preda, obveza prestaje tek kad se vjerovnik naplati iz postignutog iznosa.

Djelomično ispunjenje

Članak 169.

(1) Vjerovnik nije dužan primiti djelomično ispunjenje, osim ako narav obveze drukčije ne nalaže.

(2) Ali je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije.

Obveza davanja stvari određenih po rodu

Članak 170.

(1) Ako su stvari određene samo po rodu, dužnik je dužan dati stvari barem srednje kakvoće.

(2) Ali ako mu je bila poznata namjena stvari, dužan je dati stvari odgovarajuće kakvoće.

IV. URAČUNAVANJE ISPUNJENJA

Red uračunavanja

Članak 171.

(1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.

(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.

Uračunavanje kamata i troškova

Članak 172.

Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

V. VRIJEME ISPUNJENJA

Određivanje roka

Članak 173.

(1) Dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom.

(2) Ako rok ispunjenja nije predviđen ugovorom, dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen zakonom.

(3) Ako rok nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.

Novčana obveza kod trgovačkih ugovora

Članak 174.

(1) Ako trgovačkim ugovorom ili ugovorom između trgovca i osobe javnog prava nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti tu obvezu u roku od 30 dana koji počinje teći:

– od dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu,

– od dana kad je vjerovnik ispunio svoju obvezu, ako nije moguće sa sigurnošću utvrditi dan primitka računa ili drugog odgovarajućeg zahtjeva za isplatu ili ako je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije negoli je vjerovnik ispunio svoju obvezu,

– od dana proteka roka za pregled predmeta obveze, ako je ugovorom ili zakonom predviđen određeni rok za takav pregled, a dužnik je primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije proteka toga roka.

(2) Ništetna je odredba ugovora iz stavka 1. ovoga članka kojom je ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze, ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenim rokom ispunjenja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu vjerovnika.

(3) Prilikom ocjene je li odredba ugovora iz stavka 1. ovoga članka o roku ispunjenja novčane obveze ništetna, uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđenog roka ispunjenja.

Pravo na ispunjenje prije roka

Članak 175.

(1) Kad je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, on ima pravo ispuniti obvezu i prije ugovorenog roka, ali je dužan obavijestiti vjerovnika o svojoj namjeri i paziti da to ne bude u nevrijeme.

(2) U ostalim slučajevima, kad dužnik ponudi ispunjenje prije roka, vjerovnik može odbiti ispunjenje, a može ga i primiti i zadržati pravo na naknadu štete, ako o tome bez odgađanja obavijesti dužnika.

(3) Vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje prije roka ako mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili ako na njegov zahtjev nije dopunio osiguranje smanjeno bez njegove krivnje, te kad je rok ugovoren isključivo u njegovu interesu.

Kad je određivanje roka ostavljeno jednoj strani

Članak 176.

Kad je određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju vjerovnika ili dužnika, druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje.

Plaćanje putem banke ili poštom

Članak 177.

(1) Ako se plaća posredovanjem banke ili druge pravne osobe kod koje se vodi račun vjerovnika, smatrat će se, ako ugovorne strane nisu drukčije odredile, da je dug namiren kad banci, odnosno spomenutoj pravnoj osobi stigne novčana doznaka u korist vjerovnika ili nalog (virman) dužnikove banke, odnosno druge pravne osobe da odobri računu vjerovnika iznos naznačen u nalogu.

(2) Ako je ugovoreno plaćanje poštom, smatra se da su se strane suglasile da je uplatom dugovanog iznosa pošti dužnik namirio svoju obvezu prema vjerovniku, a ako takav način plaćanja nije ugovoren, dug je namiren kad vjerovnik primi novčanu doznaku.

(3) Ako je posebnim propisom ili ugovorom predviđeno plaćanje čekovnom uplatnicom na određeni račun, smatra se da su se strane suglasile da je isplata obavljena onda kad dužnik uplati dugovani iznos čekovnom uplatnicom u korist označenog računa.

VI. MJESTO ISPUNJENJA

Opća pravila

Članak 178.

(1) Dužnik je dužan ispuniti obvezu, a vjerovnik primiti ispunjenje, u mjestu određenom pravnim poslom ili zakonom.

(2) Kad mjesto ispunjenja nije određeno, a ne može se odrediti ni po cilju posla, naravi obveze ili ostalim okolnostima, obveza se ispunjava u mjestu u kojem je dužnik u vrijeme nastanka obveze imao svoje sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivališta, svoje boravište.

(3) Ali ako dužnik ima više jedinica u raznim mjestima, mjestom ispunjenja smatra se sjedište jedinice koja treba obaviti radnje nužne za ispunjenje obveze, ako je vjerovniku ta okolnost pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala biti poznata.

Mjesto ispunjenja novčanih obveza

Članak 179.

(1) Novčane obveze ispunjavaju se u mjestu u kojem vjerov­nik ima sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebiva­liš­ta, boravište.

(2) Ako se plaća virmanom, novčane obveze ispunjavaju se u sjedištu pravne osobe kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva.

(3) Ako je vjerovnik promijenio mjesto u kojem je imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u vrijeme kad je obveza nastala te su zbog toga povećani troškovi ispunjenja, to povećanje pada na teret vjerovnika.

VII. PRIZNANICA

Izdavanje

Članak 180.

(1) Tko ispuni obvezu potpuno ili djelomično, ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik o tome izda priznanicu o svom trošku.

(2) Dužnik koji je novčanu obvezu isplatio preko banke ili pošte može zahtijevati da mu vjerovnik izda priznanicu samo ako za to ima opravdan razlog.

(3) Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, dužnik može položiti kod suda objekt svoje obveze.

Predmnjeve

Članak 181.

(1) Ako je izdana priznanica o isplaćenoj glavnici, predmnijeva se da su isplaćene i kamate i sudski i drugi troškovi, ako ih je bilo.

(2) Isto tako, ako dužnik povremenih davanja, kao što su zakupnine, i drugih tražbina koje se povremeno obračunavaju, kao što su, primjerice, ona koja nastaju utroškom električne energije ili vode, ili uporabom telefona, ima priznanicu da je isplatio kasnije dospjelu tražbinu, predmnijeva se da je isplatio i ona koja su prije dospjela.

VIII. VRAĆANJE OBVEZNICE

Članak 182.

(1) Kad potpuno ispuni obvezu, dužnik može, pored priznanice, zahtijevati od vjerovnika da mu vrati obveznicu.

(2) Kad vjerovnik ne vrati obveznicu, dužnik ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik izda ispravu o prestanku obveze s ovjerovljenim potpisom.

(3) Dužnik koji je ispunio obvezu samo djelomično ima pravo zahtijevati da se to ispunjenje zabilježi na obveznici.

Odsjek 2.

ZAKAŠNJENJE

I. ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA

Kad dužnik dolazi u zakašnjenje

Članak 183.

(1) Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

II. ZAKAŠNJENJE VJEROVNIKA

 Kad vjerovnik dolazi u zakašnjenje

Članak 184.

(1) Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

(2) Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.

(3) Vjerovnik ne dolazi u zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja, ili u vrijeme određeno za ispunjenje, dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu.

Učinci vjerovnikova zakašnjenja

Članak 185.

(1) Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika, i na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari.

(2) Od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaju teći kamate.

(3) Vjerovnik u zakašnjenju dužan je naknaditi dužniku štetu nastalu zbog zakašnjenja za koje odgovara, a i troškove oko dalj­njeg čuvanja stvari.

Odsjek 3.

POLAGANJE I PRODAJA DUGOVANE STVARI

Polaganje

Članak 186.

 (1) Kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik, ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika, dužnik može za vjerov­nika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe.

(2) Isto pravo pripada i trećim osobama koje imaju pravni interes da obveza bude ispunjena.

(3) O polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i za njegovo boravište.

Mjesto polaganja

Članak 187.

(1) Dugovana stvar se polaže kod stvarno nadležnog suda ili kod zakonom ovlaštene osobe u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonomičnosti ili narav posla zahtijevaju da se polaganje obavi u mjestu gdje se stvar nalazi.

(2) Svaki drugi stvarno nadležan sud, odnosno zakonom ovlaštena osoba mora primiti stvar u polog, a dužnik je dužan dati naknadu vjerovniku, ako je ovaj polaganjem kod drugog suda, odnosno druge zakonom ovlaštene osobe pretrpio štetu.

Predaja na čuvanje drugoj osobi

Članak 188.

(1) Kad je objekt obveze neka stvar koja se ne može čuvati u sudskom pologu, dužnik može zahtijevati od suda da odredi osobu kojoj će predati stvar da je čuva o trošku i za račun vjerov­nika.

(2) U slučaju obveze iz trgovačkog ugovora, predaja takve stvari javnom skladištu na čuvanje za račun vjerovnika ima učinak polaganja kod suda.

(3) O predaji na čuvanje dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika.

Uzimanje položene stvari natrag

Članak 189.

(1) Dužnik može uzeti natrag položenu stvar.

(2) O uzimanju stvari dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika.

(3) Pravo dužnika da uzme položenu stvar prestaje kad dužnik u pisanom obliku izjavi sudu, odnosno zakonom ovlaštenoj osobi da se odriče toga prava, kad vjerovnik izjavi da prima položenu stvar, a i kad bude utvrđeno pravomoćnom odlukom da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja.

Učinak polaganja

Članak 190.

(1) Polaganjem dugovane stvari dužnik se oslobađa obveze u trenutku polaganja.

(2) Ako je dužnik bio u zakašnjenju, njegovo zakašnjenje prestaje.

(3) Od trenutka kad je stvar položena rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na vjerovnika.

(4) Od dana polaganja prestaju teći kamate.

(5) Ako dužnik uzme natrag položenu stvar, smatra se kao da nije bilo polaganja, a njegovi sudužnici i jamci ostaju u obvezi.

Troškovi polaganja

Članak 191.

Troškove pravovaljanog i neopozvanog polaganja snosi vjerovnik ako prelaze troškove ispunjenja što ih je dužan snositi dužnik.

Prodaja umjesto polaganja stvari

Članak 192.

(1) Ako stvar nije prikladna za čuvanje ili ako su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi nerazmjerni s njezinom vrijednošću, dužnik je može prodati na javnoj prodaji u mjestu određenom za ispunjenje, ili nekom drugom mjestu ako je to u interesu vjerovnika, a postignuti iznos, nakon odbitka troškova prodaje, položiti kod suda ili za to zakonom ovlaštene osobe.

(2) Ako stvar ima tekuću cijenu ili ako je male vrijednosti u usporedbi s troškovima javne prodaje, dužnik je može prodati iz slobodne ruke.

(3) Ako je stvar takva da može brzo propasti ili se pokvariti, dužnik je dužan prodati je bez odgađanja na najpogodniji način.

(4) U svakom slučaju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika o namjeravanoj prodaji kad god je to moguće, a nakon prodaje o postignutoj cijeni i njezinu polaganju kod suda, odnosno kod zako­nom ovlaštene osobe.

Predaja stvari vjerovniku

Članak 193.

Sud će predati vjerovniku položenu stvar pod uvjetima što ih je dužnik postavio.

Prodaja radi pokrića troškova čuvanja

Članak 194.

(1) Ako troškovi čuvanja ne budu isplaćeni u razumnom roku, sud će u izvanparničnom postupku, na zahtjev čuvara, narediti da se stvar proda i odrediti način prodaje.

(2) Od iznosa dobivenog prodajom odbit će se troškovi prodaje i troškovi čuvanja, a ostatak, za vjerovnika, položit će se kod suda ili kod zakonom ovlaštene osobe.

Odjeljak 3.

OSTALI NAČINI PRESTANKA OBVEZA

Odsjek 1.

PRIJEBOJ (KOMPENZACIJA)

Opće pretpostavke

Članak 195.

Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

Izjava o prijeboju

Članak 196.

(1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju.

(2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

Odsutnost uzajamnosti

Članak 197.

(1) Dužnik ne može prebiti ono što duguje vjerovniku s onim što vjerovnik duguje njegovu jamcu.

(2) Ali jamac može prebiti dužnikove obveze prema vjerovniku s dužnikovom tražbinom prema vjerovniku.

(3) Tko je dao svoju stvar u zalog za tuđu obvezu, može zahtijevati od vjerovnika da mu vrati založenu stvar kad se udovolji pretpostavkama za prestanak te obveze prijebojem te kad vjerovnik propusti svojom krivnjom obaviti prijeboj.

Zastarjela tražbina

Članak 198.

(1) Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja.

(2) Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.

Prijeboj s ustupljenom tražbinom

Članak 199.

(1) Dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju.

(2) On mu može prebiti i one svoje tražbine prema ustupitelju koje je stekao prije obavijesti o ustupu, a čiji rok za ispunjenje nije bio dospio u času kad je obaviješten o ustupu, ali samo ako taj rok pada prije roka za ispunjenje ustupljene tražbine ili u isto vrijeme.

(3) Dužnik koji je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup ne može mu više prebiti nikakve svoje tražbine prema ustupitelju.

(4) Ako je ustupljena tražbina upisana u javne knjige, dužnik može učiniti prijeboj primatelju samo ako je njegova tražbina upisana kod ustupljene tražbine ili ako je primatelj obaviješten prilikom ustupanja o postojanju te tražbine.

Slučajevi kad je prijeboj isključen

Članak 200.

Ne može prestati prijebojem:

1) tražbina koja se ne može zaplijeniti,

2) tražbina stvari ili vrijednosti koje su dužniku bile dane na čuvanje ili posudbu, ili koje je dužnik uzeo bespravno ili ih bespravno zadržao,

3) tražbina nastala namjernim prouzročenjem štete,

4) tražbina naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti,

5) tražbina koja potječe iz zakonske obveze uzdržavanja.

Zabrana na tražbinu druge strane

Članak 201.

Dužnik ne može obaviti prijeboj ako je njegova tražbina dospjela tek pošto je netko treći stavio zabranu na vjerovnikovu tražbinu prema njemu.

Uračunavanje prijebojem

Članak 202.

Kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja.

Odsjek 2.

OTPUST DUGA

Sporazum

Članak 203.

(1) Obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

(2) Za pravovaljanost toga sporazuma nije potrebno da bude sklopljen u obliku u kojem je sklopljen posao iz kojega je obveza nastala.

Odricanje od sredstava osiguranja

Članak 204.

Vraćanje zaloga i odricanje od drugih sredstava kojima je bilo osigurano ispunjenje obveze ne znači vjerovnikovo odricanje od prava zahtijevati njezino ispunjenje.

Otpust duga jamcu

Članak 205.

(1) Otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust duga glavnom dužniku oslobađa jamca.

(2) Kad ima više jamaca, pa vjerovnik oslobodi jednog od njih, ostali ostaju u obvezi, ali se njihova obveza smanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jamca.

Opći otpust dugova

Članak 206.

Opći otpust dugova gasi sve vjerovnikove tražbine prema dužniku, osim onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta.

Odsjek 3.

SJEDINJENJE

Članak 207.

(1) Obveza prestaje sjedinjenjem kad jedna te ista osoba postane i vjerovnik i dužnik.

(2) Kad jamac postane vjerovnik, obveza glavnog dužnika ne prestaje.

(3) Obveza upisana u javnoj knjizi prestaje sjedinjenjem tek kad se izvrši upis brisanja.

Odsjek 4.

NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

Prestanak obveze

Članak 208.

(1) Obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemogu­će zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara.

(2) Dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.

Kad su objekt obveze stvari određene po rodu

Članak 209.

(1) Ako su objekt obveze stvari određene po rodu, obveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara.

(2) Ali kad su objekt obveze stvari određene po rodu koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obveza prestaje kad propadne cijela ta masa.

Ustupanje prava prema trećemu odgovornom za nemogućnost ispunjenja

Članak 210.

Dužnik određene stvari koji je oslobođen svoje obveze zbog nemogućnosti ispunjenja dužan je ustupiti vjerovniku pravo koje bi imao prema trećoj osobi zbog nastale nemogućnosti.

Odsjek 5.

PROTEK VREMENA, OTKAZ

Rok u trajnom obveznom odnosu

Članak 211.

Trajni obvezni odnos s određenim rokom trajanja prestaje kad rok istekne, osim kad je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka obvezni odnos produljuje za neodređeno vrijeme, ako ne bude pravodobno otkazan.

Otkaz trajnoga obveznog odnosa

Članak 212.

(1) Ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom.

(2) Otkaz mora biti dostavljen drugoj strani.

(3) Otkaz se može dati u svako doba, samo ne u nevrijeme.

(4) Otkazani obvezni odnos prestaje kad istekne otkazni rok određen ugovorom, a ako takav rok nije određen ugovorom, odnos prestaje nakon isteka roka određenog zakonom ili običajem, odnosno istekom primjerenog roka.

(5) Strane mogu ugovoriti da će njihov obvezni odnos prestati samom dostavom otkaza, ako za određeni slučaj zakon ne naređuje što drugo.

(6) Vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom.

Odsjek 6.

SMRT

Članak 213.

Smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika.

Odjeljak 4.

ZASTARA

Odsjek 1.

OPĆE ODREDBE

Opće pravilo

Članak 214.

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

(3) Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kad zastara počinje teći

Članak 215.

(1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerov­nik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.

Nastupanje zastare

Članak 216.

Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određe­nog vremena.

Uračunavanje prednikova vremena

Članak 217.

U vrijeme zastare računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika.

Zabrana promjene roka zastare

Članak 218.

(1) Pravnim poslom ne smije se odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom.

(2) Pravnim poslom ne smije se odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

Odricanje od zastare

Članak 219.

Dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.

Pisano priznanje i osiguranje zastarjele obveze

Članak 220.

(1) Pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare.

(2) Isti učinak ima davanje zaloga ili kojega drugog osiguranja za zastarjelu obvezu.

Učinak ispunjenja zastarjele obveze

Članak 221.

Ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela.

Vjerovnik čija je tražbina osigurana

Članak 222.

(1) Kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.

(2) Međutim, zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

Sporedne tražbine

Članak 223.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

Kad se ne primjenjuju pravila o zastari

Članak 224.

Pravila o zastari ne primjenjuju se u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava.

Odsjek 2.

VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARU

Opći rok zastare

Članak 225.

Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Povremene tražbine

Članak 226.

(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

(2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Zastara prava

Članak 227.

(1) Pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.

(2) Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

(3) Ne može zastarjeti pravo na uzdržavanje određeno zakonom.

Međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga

Članak 228.

(1) Međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Zakupnina i najamnina

Članak 229.

Tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.

Naknada štete

Članak 230.

(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

(3) Tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

Naknada štete prouzročene kaznenim djelom

Članak 231.

(1) Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

(2) Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastare.

Jednogodišnji rok zastare

Članak 232.

(1) Zastarijevaju za jednu godinu:

1) tražbina naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva,

2) tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika,

3) tražbina pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima,

4) tražbina pretplate na povremene tiskovine, računajući od isteka vremena za koje je tiskovina naručena.

(2) Zastara teče iako su isporuke ili usluge produljene.

Tražbine utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom

Članak 233.

(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

Rokovi zastare kod ugovora o osiguranju

Članak 234.

(1) Tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.

(2) Ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

(3) Tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

(4) Kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.

(5) Neposredni zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.

(6) Zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

Odsjek 3.

ZASTOJ ZASTARE

Tražbine između određenih osoba

Članak 235.

Zastara ne teče:

1) između bračnih drugova,

2) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo,

3) između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi,

4) između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji.

Tražbine određenih osoba

Članak 236.

Zastara ne teče:

1) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti,

2) za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje.

Nesavladive prepreke

Članak 237.

Zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

Utjecaj uzroka zastoja

Članak 238.

(1) Ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane.

(2) Ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Tražbine prema poslovno nesposobnim osobama i njihove tražbine

Članak 239.

(1) Zastara teče i prema maloljetniku i drugoj poslovno nesposobnoj osobi, bez obzira na to imaju li zakonskog zastupnika ili nemaju.

(2) Međutim, zastara tražbine maloljetnika koji nema zastupnika i druge poslovno nesposobne osobe bez zastupnika ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika.

(3) Ako je za zastaru neke tražbine određeno vrijeme kraće od dvije godine, a vjerovnik je maloljetnik koji nema zastupnika ili neka druga poslovno nesposobna osoba bez zastupnika, zastara te tražbine počinje teći otkad je vjerovnik postao poslovno sposoban ili otkad je dobio zastupnika.

Odsjek 4.

PREKID ZASTARE

Priznanje duga

Članak 240.

(1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.

(2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

Podnošenje tužbe

Članak 241.

Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe

Članak 242.

(1) Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred su­dom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti

Članak 243.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prijeboja tražbine u sporu te u slučaju kad je sud ili drugo tijelo uputilo dužnika da svoju prijavljenu tražbinu ostvaruje u parničnom postupku.

Pozivanje dužnika

Članak 244.

Za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni.

Rok zastare u slučaju prekida

Članak 245.

(1) Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

(2) Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

(3) Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

(4) Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka.

(5) Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

(6) Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

Zastara u slučaju obnove

Članak 246.

Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.

Dio drugi

POSEBNI DIO

Glava VIII.

UGOVORNI OBVEZNI ODNOSI

Odjeljak 1.

OPĆE ODREDBE

Odsjek 1.

SKLAPANJE UGOVORA

I. SUGLASNOST VOLJA

Kad je ugovor sklopljen

Članak 247.

Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora

Članak 248.

(1) Ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

(2) Odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima.

Izjava volje

Članak 249.

(1) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

(2) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti i pomoću različitih komunikacijskih sredstava.

(3) Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.

Suglasnost i odobrenje

Članak 250.

(1) Kad je za sklapanje nekog ugovora potrebna privola treće osobe, ta privola može biti dana prije sklapanja ugovora, kao suglasnost, ili poslije njegova sklapanja, kao odobrenje, ako zakonom nije propisano što drugo.

(2) Suglasnost, odnosno odobrenje moraju biti dani u obliku propisanom za ugovore za čije se sklapanje daju.

Pregovori

Članak 251.

(1) Pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju.

(2) Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani.

(3) Suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor.

(4) Ako je jedna strana u pregovorima dala drugoj strani povjerljive obavijesti ili joj omogućila da dođe do njih, druga ih strana, ako nije drukčije ugovoreno, ne smije učiniti dostupnim trećima niti ih koristiti za svoje interese, bez obzira je li naknadno ugovor sklopljen ili nije.

(5) Odgovornost za povredu obveze iz stavka 4. ovoga članka može se sastojati u naknadi time prouzročene štete i predaje oštećeniku koristi koju je štetnik tom povredom ostvario.

(6) Ako se drukčije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troš­kove snose na jednake dijelove.

Vrijeme i mjesto sklapanja ugovora

Članak 252.

(1) Ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.

(2) Smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

Ponuda

Članak 253.

(1) Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora.

(2) Ako su ugovorne strane nakon postignute suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora ostavile neke sporedne točke za kasnije, ugovor se smatra sklopljenim, a sporedne točke, ako ugovaratelji ne postignu suglasnost o njima, utvrdit će sud vodeći računa o vođenim pregovorima, utvrđenoj praksi između ugovaratelja i običajima.

Opća ponuda

Članak 254.

Prijedlog za sklapanje ugovora upućen neodređenom broju osoba koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem je sklapanju namijenjen vrijedi kao ponuda, ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.

Izlaganje robe

Članak 255.

Izlaganje robe s naznakom cijene smatra se ponudom, ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.

Slanje kataloga i oglasa

Članak 256.

(1) Slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, lecima, radiom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju se ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje.

(2) Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

Učinak ponude

Članak 257.

(1) Ponuditelj je vezan ponudom osim ako je svoju obvezu da održi ponudu isključio ili ako to isključenje proizlazi iz okolnosti posla.

(2) Ponuda se može povući samo ako je ponuđenik primio izjavu o povlačenju prije primitka ponude ili istodobno s njom.

Dokad ponuda obvezuje

Članak 258.

(1) Ponuda u kojoj je određen rok za njezin prihvat obvezuje ponuditelja do isteka toga roka.

(2) Ako je ponuditelj u pismu ili brzojavu odredio rok za prihvat, smatrat će se da je taj rok počeo teći od nadnevka naznačenog u pismu, odnosno od dana kad je brzojav predan pošti.

(3) Ako pismo nije datirano, rok za prihvat ponude teče od dana kad je pismo predano pošti.

(4) Ponuda učinjena odsutnoj osobi u kojoj nije određen rok za prihvat obvezuje ponuditelja za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđeniku, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju.

Oblik ponude

Članak 259.

(1) Ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik obvezuje ponuditelja samo ako je učinjena u tom obliku.

(2) Isto vrijedi i za prihvat ponude.

Ponuda neovlaštene osobe

Članak 260.

(1) Pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba.

(2) Isto vrijedi za prihvat ponude.

Potvrda ponude učinjene telefonom ili brzojavom

Članak 261.

(1) Ponuditelj mora ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrditi ponuđeniku preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana.

(2) Izostanak pisane potvrde ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili slanjem brzojava, ali strana koja nije dala potvrdu odgovara drugoj strani za time nanesenu štetu.

(3) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka vrijede i za prihvat ponude.

Prihvat ponude

Članak 262.

(1) Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponu­đe­nika da prihvaća ponudu.

(2) Ponuda je prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu.

(3) Prihvat se može povući samo ako ponuditelj primi izjavu o povlačenju prije izjave o prihvatu ili istodobno s njom.

Prihvat neposredne ponude

Članak 263.

(1) Ponuda učinjena nazočnoj osobi smatra se odbijenom ako nije prihvaćena bez odgađanja, osim ako iz okolnosti proizlazi da ponuđeniku pripada stanoviti rok za razmišljanje.

(2) Ponuda učinjena telefonom ili neposredno radiovezom smatra se ponudom nazočnoj osobi.

(3) Ponuda učinjena telefaksom ne smatra se ponudom učinjenom nazočnoj osobi.

Prihvat ponude s prijedlogom da se izmijeni

Članak 264.

Ako ponuđenik izjavi da prihvaća ponudu i istodobno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane stavio novu ponudu svome prijašnjem ponuditelju.

Šutnja ponuđenika

Članak 265.

(1) Šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude.

(2) Nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer, ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.

(3) Ali kad ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.

(4) Isto tako osoba koja se ponudila drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, a i osoba u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, koja je u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem, dužna je izvršiti dobiveni nalog ako ga nije odmah odbila.

 (5) Ako u slučaju iz stavka 3. i 4. ovoga članka ponuda, odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je ugovor sklopljen u trenutku kad je ponuda, odnosno nalog stigao ponuđeniku.

Zakašnjeli prihvat i zakašnjela izjava o prihvatu

Članak 266.

(1) Zakašnjeli prihvat smatra se novom ponudom.

(2) Ali ako je izjava o prihvatu koja je učinjena pravodobno stigla ponuditelju nakon isteka roka za prihvat, a ponuditelj je znao ili je mogao znati da je izjava odaslana pravodobno, ugovor je sklopljen.

(3) Ipak ugovor u takvu slučaju nije sklopljen ako ponuditelj odmah, a najkasnije prvog idućeg radnog dana poslije primitka izjave ili i prije primitka izjave, a nakon proteka roka za prihvat ponude, pošalje obavijest ponuđeniku da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim tom ponudom.

Smrt ili nesposobnost jedne strane

Članak 267.

Ponuda ne gubi učinak ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njezina prihvata, osim ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili pravne naravi posla.

Predugovor

Članak 268.

(1) Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora.

(3) Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtjev zainteresirane strane sud će narediti strani koja odbija sklopiti glavni ugovor da to učini u roku koji će joj odrediti.

(5) Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.

(6) Predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.

II. ČINIDBA

Kakva mora biti činidba

Članak 269.

(1) Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.

(2) Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništetnost ugovora zbog činidbe

Članak 270.

(1) Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

(2) Ali ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka činidba postala moguća, dopuštena, određena ili odrediva.

Kad je činidba nedopuštena

Članak 271.

Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

Kad je činidba odrediva

Članak 272.

(1) Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

(2) Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

III. POBUDE ZA SKLAPANJE UGOVORA

Članak 273.

(1) Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost.

(2) Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

(3) Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.

(4) Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.

IV. SPOSOBNOST ZA SKLAPANJE UGOVORA

Ugovori pravne osobe

Članak 274.

(1) Pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti.

(2) Pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja, valjani su.

Suglasnost za sklapanje ugovora

Članak 275.

(1) Kad je statutom, društvenim ugovorom ili pravilima prav­ne osobe određeno i u registru u kojemu se pravna osoba vodi upisano da njezin zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog njezina tijela, suglasnost se može dati prethodno, istodobno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u registar.

(2) Druga strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku očituje daje li suglasnost, pa ako to ono ne učini, smatrat će se da suglasnost nije dana.

(3) Naknadna suglasnost ima povratni učinak ako drukčije nije ugovoreno.

(4) Ako suglasnost nije dana, smatrat će se da ugovor nije sklopljen.

Ugovor poslovno nesposobne osobe

Članak 276.

(1) Za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.

(2) Ograničeno poslovno sposobna osoba može bez odobrenja svoga zakonskog zastupnika sklapati samo one ugovore čije joj je sklapanje zakonom dopušteno, odnosno sve ugovore čije sklapanje odlukom suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti nije zabranjeno.

(3) Ostali ugovori tih osoba ako su sklopljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika pobojni su, ali mogu biti osnaženi njegovim naknadnim odobrenjem.

Pravo suugovaratelja poslovno nesposobne osobe

Članak 277.

(1) Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji nije znao za njezinu poslovnu nesposobnost može raskinuti ugovor što ga je sklopio s njom bez odobrenja njezina zakonskog zastupnika.

(2) Isto pravo ima i suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je znao za njezinu poslovnu nesposobnost, ali ga je ona prevarila da ima odobrenje svoga zakonskog zastupnika.

(3) To se pravo gasi nakon isteka trideset dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika, ali i prije ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije nego što taj rok protekne.

Pozivanje zakonskog zastupnika da se očituje

Članak 278.

(1) Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je sklopio ugovor s njom bez odobrenja zakonskog zastupnika može pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li taj ugovor.

(2) Ako se zakonski zastupnik ne očituje u roku od trideset dana od toga poziva da ugovor odobrava, smatrat će se da je odbio dati odobrenje.

V. MANE VOLJE

Prijetnja i sila

Članak 279.

(1) Ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijet­njom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi.

(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

(3) Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan je.

Bitna zabluda

Članak 280.

(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.

(2) Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

(3) U slučaju poništaja ugovora zbog zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo.

Zabluda o pobudi kod besplatnog ugovora

Članak 281.

Kod besplatnog ugovora bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

Nesporazum

Članak 282.

Kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.

Posredna izjava

Članak 283.

Zabluda osobe preko koje je strana izjavila svoju volju smatra se zabludom u vlastitom očitovanju volje.

Prijevara

Članak 284.

(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

(2) Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

(3) Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

(4) Besplatni se ugovor može poništiti i kad je prijevaru učinila treća osoba, bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

Prividan ugovor

Članak 285.

(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

(2) Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

VI. OBLIK UGOVORA

Neobvezatnost oblika

Članak 286.

(1) Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno.

(2) Zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora.

(3) Ali su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan.

(4) Pravovaljane su i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.

Pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora

Članak 287.

(1) Svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora.

(2) Strana koja zahtijeva pisanu potvrdu ugovora dostavit će drugoj najmanje dva primjerka potpisanog ugovora s pozivom da joj vrati primjerak pošto ga potpiše.

(3) Ako pozvana strana u roku od osam dana od primitka poziva ne preda potvrdu drugoj strani ili pošti preporučenim pismom, ova može zahtijevati da sud utvrdi postojanje ugovora i naknadu štete pretrpljene zbog toga što nije izdana pisana potvrda.

(4) Ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan je iako pisana potvrda nije dana.

Raskid ugovora kojima je oblik propisan

Članak 288.

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.

Ugovoreni oblik

Članak 289.

(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora.

(2) Ugovor za čije je sklapanje ugovoren poseban oblik može se raskinuti, dopuniti ili na drugi način izmijeniti sporazumom u bilo kojem obliku.

(3) Ako su ugovorne strane predvidjele određeni oblik samo da osiguraju dokaz svoga ugovora ili da postignu što drugo, ugovor je sklopljen kad je postignuta suglasnost o njegovu sadržaju, a za ugovaratelje je u isto vrijeme nastala obveza da ugovoru dadu predviđeni oblik.

Posljedice nepoštivanja obvezatnosti oblika

Članak 290.

(1) Ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.

(2) Ugovor koji nije sklopljen u ugovorenom obliku nema pravni učinak ako su strane valjanost ugovora uvjetovale posebnim oblikom.

Predmnjeva potpunosti isprave

Članak 291.

(1) Ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo.

(2) Ipak bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protiv­ne cilju zbog kojega je oblik propisan.

(3) Pravovaljane su i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.

Sastavljanje isprave

Članak 292.

(1) Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane.

(2) Ugovaratelj koji ne zna ili ne može pisati stavit će na ispravu rukoznak ovjeren od javnog bilježnika.

(3) Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.

(4) Zahtjev pisanog oblika ispunjen je ako strane razmijene pisma ili se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave.

Sklapanje ugovora elektroničkim putem

Članak 293.

(1) Ugovor je sklopljen elektroničkim putem kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima.

(2) Ponuda učinjena elektroničkim putem smatra se ponudom nazočnoj osobi, ako se u konkretnom slučaju može na izjavu odmah dati protuizjava.

(3) Uporaba elektroničkog potpisa prilikom sklapanja ugovora uređuje se posebnim propisima.

Osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik

Članak 294.

Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

VII. OPĆI UVJETI UGOVORA

Pojam i obvezatnost

Članak 295.

(1) Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

(2) Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđe­ne među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

(3) U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

(4) Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(5) Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

Ništetnost pojedinih odredaba

Članak 296.

(1) Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

(2) Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

(3) Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

VIII. UVJET

Uvjeti i njihov učinak

Članak 297.

(1) Ugovor je sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice.

(2) Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo.

(3) Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji.

(4) Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen.

Nedopušten ili nemoguć uvjet

Članak 298.

(1) Ništetan je ugovor u kojem je postavljen odgodni ili raskidni uvjet protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

(2) Ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom ništetan je, a nemoguć raskidni uvjet smatra se nepostojećim.

Osiguranje uvjetnog prava

Članak 299.

Ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik čije je pravo uvjetovano može zahtijevati odgovarajuće osiguranje toga prava ako je njegovo ostvarenje ugroženo.

IX. ROK

 Računanje vremena

Članak 300.

(1) Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljed­njeg dana roka.

(2) Rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završa­va se onoga dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojega rok počinje teći, a ako takva dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca.

(3) Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan.

(4) Početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina - petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, ako što drugo ne proizlazi iz namjere strana ili iz naravi ugovornog odnosa.

Primjena pravila o uvjetu

Članak 301.

Kad učinak ugovora počinje od određenog vremena, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o odgodnom uvjetu, a kad učinci ugovora prestaju važiti nakon isteka određenog roka, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o raskidnom uvjetu.

X. NAMET

Članak 302.

(1) Ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora.

(2) Neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta.

XI. KAPARA I ODUSTATNINA

1. Kapara

Vraćanje i uračunavanje kapare

Članak 303.

(1) Ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.

(2) U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze.

(3) Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare.

Neispunjenje ugovora

Članak 304.

(1) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.

(2) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

(3) U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakaš­njenja.

(4) Sud može, u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka, na zahtjev zainteresirane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.

Djelomično ispunjenje ugovora

Članak 305.

(1) U slučaju djelomičnog ispunjenja obveze vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego može zahtijevati ispunjenje ostatka obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja, ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja, ali se u oba slučaja kapara uračunava u naknadu.

(2) Ako vjerovnik raskine ugovor i vrati ono što je primio kao djelomično ispunjenje, on može birati između ostalih zahtjeva koji pripadaju jednoj strani kad je za neispunjenje ugovora odgovorna druga strana.

2. Odustatnina

Pojam i učinci

Članak 306.

(1) Sporazumom ugovornih strana može se ovlastiti jedna ili svaka strana da odustanu od ugovora davanjem odustatnine.

(2) Kad strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi drugoj strani da će dati odustatninu, ona više ne može zahtijevati ispunjenje ugovora.

(3) Strana ovlaštena da odustane dužna je dati odustatninu istodobno s izjavom o odustajanju.

(4) Ako ugovaratelji nisu odredili rok do kojega ovlaštena strana može odustati od ugovora, ona to može učiniti sve dok ne protekne rok određen za ispunjenje njezine obveze.

(5) To pravo odustajanja od ugovora prestaje i kad strana u čiju je korist ugovoreno počne ispunjavati svoje obveze iz toga ugovora ili primati ispunjenje od druge strane.

Kapara kao odustatnina

Članak 307.

(1) Kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora.

(2) U tom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi je, a ako odustane strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu.

Odsjek 2.

ZASTUPANJE

I. O ZASTUPANJU UOPĆE

Mogućnost zastupanja

Članak 308.

(1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se sklopiti, odnosno poduzeti i preko zastupnika.

(2) Ovlaštenje za zastupanje temelji se na zakonu, statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanog (punomoć).

Učinci zastupanja

Članak 309.

(1) Ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.

(2) Pod istim uvjetima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravni učinak neposredno prema zastupanoj osobi.

(3) Zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne učini, ugovor proizvodi pravni učinak za zastupanog i drugu stranu ako je ona znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik.

Prenošenje ovlaštenja

Članak 310.

(1) Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog, osim kad mu je to dopušteno zakonom ili ugovorom.

(2) Iznimno, on to može ako ga okolnosti sprječavaju da posao obavi osobno, a interesi zastupanog zahtijevaju neodgodivo poduzimanje pravnog posla.

Prekoračenje granica ovlaštenja

Članak 311.

(1) Kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje.

(2) Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatrat će se da je odobrenje odbijeno.

(3) Odobrenje ima povratni učinak ako strane ne odrede drukčije.

(4) Ako druga strana nije znala niti morala znati za preko­račenje ovlaštenja, može odmah nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru očituje, izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom.

(5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja.

Sklapanje ugovora od strane neovlaštene osobe

Članak 312.

(1) Ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor.

(3) Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen.

(4) U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao opunomoćenik bez ovlaštenja sklopila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.

II. PUNOMOĆ

Davanje punomoći

Članak 313.

(1) Punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoći­telj pravnim poslom daje opunomoćeniku.

(2) Postojanje i opseg punomoći nezavisni su od pravnog odnosa na temelju kojega je punomoć dana.

(3) Opunomoćenik može biti i pravna osoba.

Obvezatan oblik punomoći

Članak 314.

Oblik propisan zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao odnosi se i na punomoć za sklapanje toga ugovora, odnosno za poduzimanje toga posla.

Opseg ovlaštenja

Članak 315.

(1) Opunomoćenik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten.

(2) Opunomoćenik kome je dana opća punomoć može poduzimati samo pravne poslove koji ulaze u redovito poslovanje.

(3) Posao koji ne ulazi u redovito poslovanje može opunomoćenik poduzeti samo ako je posebno ovlašten za poduzimanje toga posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Opunomoćenik ne može bez posebnog ovlaštenja za sva­ki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obvezu, sklopiti ugovor o jamstvu, o nagodbi, a ni odreći se nekog prava bez naknade.

Opoziv i sužavanje punomoći

Članak 316.

(1) Opunomoćitelj može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć, iako se ugovorom odrekao toga prava.

(2) Opoziv i sužavanje svake punomoći može se učiniti u bilo kojem obliku.

(3) Ako je opozivom ili sužavanjem punomoći povrijeđen ugovor o nalogu ili ugovor o djelu ili neki drugi ugovor, opuno­mo­ćenik ima pravo na naknadu time nastale štete.

Učinak opoziva i sužavanja punomoći prema trećim osobama

Članak 317.

(1) Opoziv punomoći te njezino sužavanje nema učinak prema trećoj osobi koja je sklopila ugovor s opunomoćenikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena.

(2) U tom slučaju opunomoćitelj ima pravo zahtijevati od opunomoćenika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpio, osim kad opunomoćenik nije znao ni morao znati za opoziv, odnosno sužavanje punomoći.

(3) Isto vrijedi i u ostalim slučajevima prestanka punomoći.

Drugi slučajevi prestanka punomoći

Članak 318.

(1) Punomoć prestaje prestankom pravne osobe kao opuno­mo­ćenika ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Punomoć prestaje smrću opunomoćenika.

(3) Punomoć prestaje prestankom pravne osobe, odnosno smrću osobe koja ju je dala, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljednike ili ako punomoć vrijedi i za slučaj smrti davatelja, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na pravnu narav posla.

Odsjek 3.

TUMAČENJE UGOVORA

Primjena odredaba i tumačenje spornih odredbi

Članak 319.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima

Članak 320.

(1) U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

(2) Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.

Izvansudsko tumačenje ugovora

Članak 321.

(1) Ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor.

(2) U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora.

Odsjek 4.

NEVALJANOST UGOVORA

I. NIŠTETNI UGOVORI

Ništetnost

 Članak 322.

(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predvi­đeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Posljedice ništetnosti

Članak 323.

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Djelomična ništetnost

Članak 324.

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Konverzija

Članak 325.

Kad ništetan ugovor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost svog ugovora.

Naknadni nestanak uzroka ništetnosti

Članak 326.

(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

Isticanje ništetnosti

Članak 327.

(1) Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

(2) Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni od­vjetnik.

Neograničeno isticanje ništetnosti

Članak 328.

Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

Zelenaški ugovor

Članak 329.

(1) Ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

(2) Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.

(3) Ako oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.

(4) Oštećena strana može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.

II. POBOJNI UGOVORI

Kad je ugovor pobojan

Članak 330.

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.

Poništaj ugovora

Članak 331.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanov­ljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

(2) Ali suugovaratelj te strane može od nje zatražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od trideset dana, očituje ostaje li pri ugovoru ili ne, jer će se u protivnom uzeti da je ugovor poništen.

(3) Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne očituje ili izjavi da ne ostaje pri ugovoru, uzet će se da je ugovor poništen.

Posljedice poništaja

Članak 332.

(1) Ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

(2) Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništaja ugovora ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti ugovora.

Vraćanje i naknada u slučaju poništaja ugovora ograničeno poslovno sposobne osobe

Članak 333.

U slučaju poništaja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog ugovaratelja suugovaratelj takve osobe može zahtijevati vraćanje samo onoga dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, a i onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno.

Odgovornost ograničeno poslovno sposobne osobe

Članak 334.

Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništajem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna.

Prestanak prava na poništaj

Članak 335.

(1) Pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.

Odsjek 5.

UČINCI UGOVORA

I. OPĆI UČINCI UGOVORA

1. Stvaranje obveza za ugovaratelje

</span>

Odsjek 34.

AKREDITIVI

Pojam

Članak 1028.

 (1) Prihvatom zahtjeva nalogodavca za otvaranjem akreditiva, banka preuzima obvezu prema nalogodavcu da će otvoriti akreditiv korisniku uz uvjete sadržane u prihvaćenom nalogu za otvaranje akreditiva.
(2) Otvoreni akreditiv je neopoziva i konačna obveza banke korisniku akreditiva da će mu isplatiti određeni novčani iznos ako ovaj u roku podnese zahtjev za isplatom u skladu s uvjetima sadržanim u akreditivu.

 

Primjena ujednačenih običaja i prakse

Članak 1029.

Ako ugovorne strane nisu predvidjele što drugo, na poslovanje s akreditivima primjenjuju se ujednačeni običaji i praksa koje objavi Međunarodna trgovačka komora u Parizu koji su na snazi na dan otvaranja akreditiva.

 

Članak 1030.

brisan

Članak 1031.

brisan

Članak 1032.

brisan

Članak 1033.

brisan

Članak 1034.

brisan

Članak 1035.

brisan

Članak 1036.

brisan

Članak 1037.

brisan

Članak 1038.

brisan

 

Odsjek 35.

BANKARSKA GARANCIJA NA POZIV

Pojam

Članak 1039.

(1) Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.
(2) Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.

 

Potvrda garancije

Članak 1040.

Ako druga banka potvrdi obvezu iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve iz nje podnijeti bilo garantu bilo banci koja ju je potvrdila.

 

Kontragarancija

Članak 1041.

(1) Kontragarancija je pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (kontragarant) obvezuje prema garantu da će mu isplatiti novčani iznos po predočenju pisanog zahtjeva u skladu s uvjetima iz kontragarancije.
(2) Kontragarancija je odvojena od garancije i od osnovnog posla na koje se odnosi, pa i kada ih se spominje u kontragaranciji.

 

Prestanak valjanosti garancije

Članak 1042.

(1) Rok valjanosti garancije može njome biti određen do određenog datuma ili do predočenja isprave kojom se potvrđuje nastup nekog događaja kao mjerodavnog za prestanak njezine valjanosti.
(2) Ako su u garanciji navedena oba roka za prestanak valjanosti garancije, njezina valjanost prestaje protekom prvog od tih rokova.

 

 

Prijenos prava na plaćanje iz garancije

Članak 1043.

(1) Pravo pozivanja na plaćanje iz garancije ne može se ustupiti trećemu osim ako to nije izričito predviđeno u garanciji ili u njezinim dodacima.
(2) Time se ne utječe na pravo primiti iznos iz garancije koje bi u garanciji ili u njezinim dodacima bilo prenijeto na nekog drugog.

 

Odsjek 36.

PRIMJENA ODREDABA O BANKARSKOM POSLOVANJU

Članak 1044.

Odredbe ovoga Zakona o ugovorima iz bankarskog poslovanja na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne osobe, ako su zakonom ovlaštene za obavljanje određenih bankarskih poslova.

Glava IX.

IZVANUGOVORNI OBVEZNI ODNOSI

Odjeljak 1.

PROUZROČENJE ŠTETE

Odsjek 1.

OPĆA NAČELA

Pretpostavke odgovornosti

Članak 1045.

(1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

(2) Predmnijeva se obična nepažnja.

(3) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

(4) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta

Članak 1046.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprje­ča­va­nje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Zahtjev da se ukloni opasnost štete

Članak 1047.

(1) Svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgo­va­rajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresirane osobe narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemirivanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

(3) Ako šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta).

(4) Ali se u tom slučaju može zahtijevati poduzimanje društveno opravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji.

Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti

Članak 1048.

Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.

Odsjek 2.

ODGOVORNOST PO OSNOVI KRIVNJE

Postojanje krivnje

Članak 1049.

Krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

Osobe koje ne odgovaraju za štetu

Članak 1050.

(1) Osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje ne odgovara za štetu što ju drugome prouzroči.

(2) Tko drugom prouzroči štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje, odgovoran je za nju, osim ako dokaže da nije svojom krivnjom dospio u to stanje.

(3) Ako je u to stanje dospio tuđom krivnjom, za štetu će odgovarati onaj koji ga je u to stanje doveo.

Odgovornost maloljetnika

Članak 1051.

(1) Maloljetnik do navršene sedme godine života ne odgovara za štetu.

(2) Maloljetnik od navršene sedme godine do navršene četrnaeste godine života ne odgovara za štetu, osim ako se dokaže da je pri prouzročenju štete bio sposoban za rasuđivanje.

(3) Maloljetnik s navršenih četrnaest godina života odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

Nužna obrana, stanje nužde, otklanjanje štete od drugog

Članak 1052.

(1) Tko u nužnoj obrani prouzroči štetu napadaču, nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja nužne obrane.

(2) Ako netko prouzroči štetu u stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti štete ili od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali od ovih posljednjih ne više od koristi što su ih imale od toga.

(3) Tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega naknadu one štete kojoj se razumno izložio.

Dopuštena samopomoć

Članak 1053.

(1) Tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je.

(2) Pod dopuštenom samopomoći razumijeva se pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

Pristanak oštećenika

Članak 1054.

(1) Tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom.

(2) Ništetna je izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta radnjom koja je zakonom zabranjena.

Odsjek 3.

ODGOVORNOST ZA DRUGOG

Duševno bolesni i zaostali u umnom razvoju

Članak 1055.

(1) Za štetu koju prouzroči osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje odgovara onaj koji je na temelju zakona ili odluke nadležnog tijela ili ugovora dužan voditi nadzor nad njom.

(2) On se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljao nadzor na koji je obvezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

Odgovornost roditelja

Članak 1056.

(1) Roditelji odgovaraju za štetu koju prouzroči drugom njihovo dijete do navršene sedme godine života, bez obzira na svoju krivnju.

(2) Oni se oslobađaju odgovornosti ako postoje razlozi za isključenje odgovornosti prema pravilima o odgovornosti bez obzira na krivnju.

(3) Oni ne odgovaraju ako je šteta nastala dok je dijete bilo povjereno drugoj osobi i ako je ta osoba odgovorna za štetu.

(4) Roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje.

Solidarna odgovornost

Članak 1057.

Ako pored roditelja odgovara za štetu i dijete, njihova je odgovornost solidarna.

Odgovornost druge osobe za maloljetnika

Članak 1058.

(1) Za štetu koju drugome prouzroči maloljetnik dok je pod nadzorom skrbnika, škole ili druge ustanove odgovara skrbnik, škola, odnosno druga ustanova, osim ako dokažu da su nadzor obavljali na način na koji su obvezani ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

(2) Ako za štetu odgovara i maloljetnik, odgovornost je solidarna.

Posebna odgovornost roditelja

Članak 1059.

(1) Ako dužnost nadzora nad maloljetnom osobom nije na roditeljima već na nekoj drugoj osobi, oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu od roditelja kad je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika, loših primjera ili poročnih navika koje su mu roditelji dali ili se i inače šteta može pripisati krivnji roditelja.

(2) Osoba na kojoj je u ovom slučaju dužnost nadzora ima pravo zahtijevati od roditelja da joj naknade isplaćeni iznos ako je ona isplatila naknadu oštećeniku.

Zahtjev pravičnosti

Članak 1060.

(1) Kad je štetu prouzročila osoba koja za nju nije bila odgovorna, a naknada se ne može dobiti od osobe koja je bila dužna voditi nadzor nad njom, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a osobito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu, potpuno ili djelomično.

(2) Ako je štetu prouzročio maloljetnik sposoban za rasuđi­va­­nje koji je ne može nadoknaditi, sud može, kad to pravičnost zah­tijeva, a osobito s obzirom na materijalno stanje roditelja i ošte­ćenika, obvezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili djelomično, iako za nju nisu krivi.

Odgovornost poslodavca

Članak 1061.

(1) Za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.

(3) Poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

(4) Pravo iz stavka 3. ovoga članka zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena.

Odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzroči njezino tijelo

Članak 1062.

(1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena.

Odsjek 4.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI ILI OPASNE DJELATNOSTI

1. Opće odredbe

Predmnjeva uzročnosti

Članak 1063.

Šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Tko odgovara za štetu

Članak 1064.

Za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

Protupravno oduzimanje opasne stvari od vlasnika

Članak 1065.

Ako je vlasniku oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako vlasnik nije za to odgovoran.

Predaja stvari trećoj osobi

Članak 1066.

(1) Umjesto vlasnika stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.

(2) Ali će pored nje odgovarati i vlasnik stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje joj nije skrenuo pozornost.

(3) U tom slučaju odgovorna osoba koja je isplatila naknadu oštećeniku ima pravo zahtijevati cijeli njezin iznos od vlasnika.

(4) Vlasnik opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari.

Oslobođenje od odgovornosti

Članak 1067.

(1) Vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti.

(2) Vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

(3) Vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.

(5) Osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra se trećom osobom.

2. Odgovornost za štete izazvane motornim vozilom u pogonu

Motorno vozilo

Članak 1068.

(1) Motorno vozilo je vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje, na tračnicama ili bez njih.

(2) Sastavnim dijelom motornog vozila smatra se i s njime povezana prikolica.

(3) Motorno vozilo je u pogonu kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pri tome motor koji služi za njegovo kretanje.

Odgovornost za štetu trećima

Članak 1069.

(1) Za štetu koju pretrpe treće osobe u vezi s pogonom motornog vozila odgovara njegov vlasnik.

(2) Suvlasnici, odnosno zajednički vlasnici motornog vozila odgovaraju za štetu solidarno.

(3) Za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više motornih vozila odgovaraju njihovi vlasnici trećim osobama solidarno.

(4) Trećom osobom smatra se oštećenik koji nije ujedno vlasnik, ni neovlašteni korisnik motornog vozila, niti osoba zadužena u vezi s pogonom motornog vozila.

Odgovornost u slučaju neovlaštenog korištenja motornog vozila

Članak 1070.

(1) Neovlašteni korisnik motornog vozila odgovara trećim osobama umjesto vlasnika i jednako kao vlasnik.

(2) Pored neovlaštenog korisnika i solidarno s njim odgovara i vlasnik motornog vozila, ako je svojom krivnjom ili krivnjom osoba koje su se trebale brinuti o vozilu, omogućio neovlašteno korištenje vozila.

(3) Neovlašteni korisnik je osoba koja u vrijeme štetnog događaja koristi motorno vozilo bez suglasnosti vlasnika, a nije kod njega zaposlena u vezi s pogonom motornog vozila, niti je član njegova obiteljskog kućanstva, niti joj je vlasnik vozilo predao u posjed.

Odgovornost prema trećoj osobi koja se prevozi motornim vozilom

Članak 1071.

(1) Odštetna odgovornost vlasnika odnosi se na štete koje pretrpi treća osoba koja se prevozi motornim vozilom, a glede stvari samo onih koje takva osoba nosi na sebi ili sa sobom.

(2) Ništetna je svaka ugovorna odredba kojom bi se unaprijed isključila ili ograničila odgovornost iz stavka 1. ovoga članka.

Međusobni odštetni zahtjevi vlasnika motornih vozila

 Članak 1072.

(1) Kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj.

(2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

(3) Ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo.

(4) Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio.

Odsjek 5.

ODGOVORNOST ZA NEISPRAVAN PROIZVOD

Opće pravilo

Članak 1073.

(1) Proizvođač koji stavi u promet neki proizvod, odgovara za štetu prouzročenu neispravnošću toga proizvoda bez obzira na krivnju.

(2) Odredbe ovoga odsjeka odnose se na imovinsku štetu prouzročenu smrću ili tjelesnom ozljedom te na štetu prouzročenu uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari različite od neispravnog proizvoda, ako se radi o takvoj vrsti stvari koja je uobičajeno namijenjena za osobnu uporabu te ako je oštećenik tu stvar uglavnom rabio u tu svrhu.

(3) Oštećenik ima, po odredbama ovoga odsjeka, pravo na naknadu štete prouzročene uništenjem ili oštećenjem stvari samo za dio štete koji prelazi kunsku protuvrijednost iznosa od 500 eura.

(4) Naknada neimovinske štete prouzročene neispravnim proizvodom može se zahtijevati samo prema općim pravilima odgovornosti za štetu.

(5) Na obujam naknade imovinske štete prouzročene smrću ili tjelesnom ozljedom na odgovarajući se način primjenjuju posebne odredbe ovoga Zakona o naknadi imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja.

(6) Odredbe ovoga odsjeka ne primjenjuju se na štete prouz­ro­čene nuklearnom nesrećom.

(7) Odredbe ovoga odsjeka ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti za štetu prouzročenu opasnom stvari ili opasnom djelatnošću, pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke ispu­njenja te pravila o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

(8) Oštećenik je dužan dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i štete.

Proizvod

Članak 1074.

(1) Proizvod je bilo koja pokretna stvar, pa i onda kad je ugrađena u neku drugu pokretnu ili nepokretnu stvar.

(2) Proizvod su električna i drugi oblici energije.

Neispravni proizvod

Članak 1075.

(1) Proizvod nije ispravan ako, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a poglavito način na koji je proizvod predstavljen, svrhe u koje, prema razumnom očekivanju, proizvod može biti uporabljen te vrijeme kad je proizvod stavljen u promet, ne pruža sigurnost koja se od takva proizvoda opravdano očekuje.

(2) Proizvod nije neispravan samo zbog toga što je naknadno bolji proizvod stavljen u promet.

Proizvođač

Članak 1076.

(1) Proizvođač je osoba koja je izradila gotov proizvod, osoba koja je proizvela sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio ugrađen u gotov proizvod, kao i osoba koja se, obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili kakvim drugim znakom raspoznavanja, predstavlja kao proizvođač.

(2) Ako je proizvod uvezen, uzima se da je proizvođač osoba koja je uvezla proizvod radi prodaje, davanja u zakup ili bilo kojega drugog oblika stavljanja proizvoda u promet i odgovara solidarno s osobama navedenim u stavku 1. ovoga članka.

(3) Ako nije moguće utvrditi tko je proizvođač, proizvođa­čem se smatra svaka osoba koja proizvod stavlja u promet, osim ako ta osoba u razumnom roku ne obavijesti oštećenika o osobi od koje je nabavila proizvod.

(4) Odredba iz stavka 3. ovoga članka primjenjuje se i kad se ne može utvrditi tko je uvezao proizvod, pa i onda ako su ime, tvrtka ili naziv proizvođača navedeni na proizvodu.

Solidarna odgovornost

Članak 1077.

Ako više osoba odgovara za štetu prouzročenu neisprav­noš­ću proizvoda, njihova je odgovornost solidarna.

Oslobođenje od odgovornosti

Članak 1078.

(1) Proizvođač se oslobađa odgovornosti ako dokaže:

– da nije stavio proizvod u promet,

– da je na temelju okolnosti slučaja vjerojatno da neispravnost, a ni njezin uzrok, nisu postojali u vrijeme kad je stavio proizvod u promet,

– da proizvod nije proizveden za prodaju, davanje u zakup ili bilo koju drugu poslovnu svrhu, kao niti da je proizveden ili stav­ljen u promet u okviru njegova poslovanja,

– da je neispravnost posljedica pridržavanja prisilnih propisa koji su bili na snazi u trenutku kad je stavio proizvod u promet,

– da stanje znanosti ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti,

– da je šteta prouzročena isključivo radnjom oštećenika ili osobe za koju on odgovara, odnosno radnjom treće osobe koju proizvođač nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

(2) Proizvođač sirovine ili dijela proizvoda oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je neispravnost prouzročena konstrukcijom glavnog proizvoda ili uputama dobivenim od proizvođača glavnog proizvoda.

(3) Proizvođač se djelomično oslobađa odgovornosti ako je nastanku štete djelomično pridonio oštećenik ili osoba za koju on odgovara.

(4) Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara solidarno s proizvođačem.

Zabrana ugovornog isključenja ili ograničenja odgovornosti

Članak 1079.

(1) Odgovornost proizvođača nije dopušteno ugovorom s oštećenikom unaprijed isključiti ili ograničiti.

(2) Ništetna je ugovorna odredba suprotna odredbi stavka 1. ovoga članka.

Rokovi ostvarivanja prava

Članak 1080.

(1) Tražbina popravljanja štete prouzročene neispravnim proizvodom zastarijeva u roku od tri godine od dana kad je oštećenik saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost i osobu proizvođača.

(2) Pravo na popravljanje štete prouzročene neispravnim proiz­vodom gasi se u roku od deset godina od dana njegova stav­ljanja u promet, osim ako je u tom roku protiv proizvođača pokrenut postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarivanja tražbine na popravljanje štete iz ovoga odsjeka.

Odsjek 6.

POSEBNI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI

Odgovornost organizatora priredbi

Članak 1081.

Organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je neuobičajeno gibanje masa, opći nered i slično.

Odgovornost zbog uskrate nužne pomoći

Članak 1082.

(1) Tko bez opasnosti za sebe uskrati pomoć osobi čiji su život i zdravlje očito ugroženi, odgovara za štetu koja je otuda nastala, ako je on tu štetu prema okolnostima slučaja morao predvidjeti.

(2) Ako pravičnost zahtijeva, sud može takvu osobu osloboditi obveze da naknadi štetu.

Odgovornost zbog nesklapanja ugovora

Članak 1083.

Osoba koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor dužna je naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odga­đanja ne sklopi taj ugovor.

Odgovornost u vezi s obavljanjem poslova od javnog interesa

Članak 1084.

Osobe koje obavljaju komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovito obavljaju tu djelatnost.

Odsjek 7.

POPRAVLJANJE ŠTETE

1. Popravljanje imovinske štete

Uspostava prijašnjeg stanja i naknada u novcu

Članak 1085.

(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.

(4) Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja.

Kad dospijeva obveza naknade

Članak 1086.

Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Naknada u slučaju propasti stvari oduzete na nedopušten način

Članak 1087.

Ako je stvar koja je bila oduzeta vlasniku na nedopušten način propala zbog više sile, odgovorna osoba dužna je dati naknadu u novcu.

Naknada u obliku novčane rente

Članak 1088.

(1) U slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

(2) Novčana renta plaća se mjesečno unaprijed.

(3) Vjerovnik ima pravo zahtijevati potrebno osiguranje za isplatu rente, osim ako to prema okolnostima slučaja ne bi bilo opravdano.

(4) Ako dužnik ne dade osiguranje koje sud odredi, vjerovnik ima pravo zahtijevati da mu se umjesto rente isplati jedan ukupan iznos čija se visina određuje prema visini rente i vjerojatnom trajanju vjerovnikova života, uz odbitak odgovarajućih kamata.

(5) Iz ozbiljnih razloga vjerovnik može i u drugim slučaje­vima zahtijevati, odmah ili kasnije, da mu se umjesto rente isplati jedan ukupan iznos.

2. Obujam i visina imovinske štete

Obična šteta i izmakla korist

Članak 1089.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vri­je­me donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon odre­đuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom uči­nje­nim namjerno, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Potpuna naknada

Članak 1090.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Sniženje naknade

Članak 1091.

(1) Sud može, vodeći računa o materijalnom stanju ošte­će­ni­ka, osuditi odgovornu osobu na isplatu niže naknade nego što iznosi šteta, ako ona nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, a odgovorna osoba je slaboga imovnog stanja te bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu.

(2) Ako je štetnik prouzročio štetu radeći nešto korisno za oštećenika, sud može odrediti nižu naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima.

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti

Članak 1092.

(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

3. Posebno o naknadi imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja

 Izgubljena zarada, troškovi liječenja i pogreba

Članak 1093.

(1) Tko prouzroči nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba.

(2) On je dužan naknaditi i troškove njegova liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, te zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad.

Pravo osobe koju je poginuli uzdržavao

Članak 1094.

(1) Osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja.

(2) Ta se šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti viši od onoga koji bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

Naknada štete u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja

Članak 1095.

(1) Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdrav­lje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troš­kove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

(2) Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

Izmjena dosuđene naknade

Članak 1096.

Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

Neprenosivost prava

Članak 1097.

(1) Pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti bliske osobe ili zbog ozljede tijela ili narušenja zdravlja ne može se prenijeti na drugu osobu.

(2) Dospjeli iznosi naknade mogu se prenijeti na drugoga ako je visina naknade određena pisanim sporazumom strana ili pra­vomoćnom sudskom odlukom.

4. Naknada imovinske štete u slučaju povrede časti i širenja neistinitih navoda

Članak 1098.

(1) Tko drugom povrijedi čast, iznosi ili prenosi neistinite navode o njegovoj prošlosti, znanju, sposobnosti, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzroči imovinsku štetu, dužan je naknaditi je.

(2) Ali ne odgovara za prouzročenu štetu onaj tko učini neistinito priopćenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj komu je priopćenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

5. Popravljanje neimovinske štete

Objavljivanje presude ili ispravka

Članak 1099.

U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom.

Pravična novčana naknada

Članak 1100.

(1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

(3) Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Osobe koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta

Članak 1101.

(1) U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

(2) Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, dje­do­vima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.

(3) Pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta.

Zadovoljština u posebnim slučajevima

Članak 1102.

Pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete ima osoba prema kojoj je prijevarom, prisilom ili zlouporabom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti počinjeno neko kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa.

Kad dospijeva obveza pravične novčane naknade

Članak 1103.

Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podno­še­nja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Pravična novčana naknada buduće neimovinske štete

Članak 1104.

Sud će na zahtjev oštećenika dosuditi pravičnu novčanu naknadu i za buduću neimovinsku štetu, ako je izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

Nasljeđivanje i ustup tražbine naknade neimovinske štete

Članak 1105.

(1) Tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu.

(2) Uz iste pretpostavke ta tražbina može biti predmet ustupa, prijeboja i ovrhe.

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti i sniženje naknade

Članak 1106.

Odredbe o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade koje vrijede za imovinsku štetu na odgovarajući se način primjenjuju i na neimovinsku štetu.

Odsjek 8.

ODGOVORNOST VIŠE OSOBA ZA ISTU ŠTETU

 Solidarna odgovornost

Članak 1107.

(1) Za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

(2) Poticatelj i pomagatelj te onaj koji je pomagao da se odgovorne osobe ne otkriju odgovaraju solidarno s njima.

(3) Solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti.

(4) Kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno.

Solidarna odgovornost naručitelja i izvođača radova

Članak 1108.

Naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova.

Regres isplatitelja

Članak 1109.

(1) Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega.

(2) Koliko iznosi udio svakoga pojedinog dužnika, sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja, odnosno propuštanja.

(3) Ako se udjeli dužnika ne mogu utvrditi, na svakog pada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči.

Odsjek 9.

PRAVO OŠTEĆENIKA NAKON ZASTARE ODŠTETNOG ZAHTJEVA

Članak 1110.

Nakon nastupa zastare odštetnog zahtjeva oštećenik može zahtijevati od odgovorne osobe, po pravilima stjecanja bez osnove, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzročena šteta.

Odjeljak 2.

STJECANJE BEZ OSNOVE

Odsjek 1.

OPĆE PRAVILO

Članak 1111.

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Odsjek 2.

PRAVILA VRAĆANJA

Kad se ne može zahtijevati vraćanje

Članak 1112.

(1) Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

(2) Ali ako je dug bio bezuvjetan, ne može se zahtijevati povrat plaćenog iznosa stoga što je isplata izvršena prije dospjelosti.

Dvostruka isplata duga

Članak 1113.

Tko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima ovoga odjeljka.

Ispunjenje naravne ili moralne obveze

Članak 1114.

Ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.

Opseg vraćanja

Članak 1115.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Naknada troškova

Članak 1116.

Stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove.

Kad se može zadržati primljeno

Članak 1117.

(1) Ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju.

(2) Stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.

Uporaba stvari u tuđu korist

Članak 1118.

Ako je netko svoju ili tuđu stvar uporabio na korist trećega, a ne postoje pretpostavke za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi njezinu vrijednost.

Izdatak za drugog

Članak 1119.

Tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

Uporaba tuđe stvari u svoju korist

Članak 1120.

Kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Odjeljak 3.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Odsjek 1.

OPĆE PRAVILO

Članak 1121.

Obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

Odsjek 2.

OBVEZE I PRAVA POSLOVOĐE BEZ NALOGA

Obveze poslovođe bez naloga

Članak 1122.

(1) Poslovođa je dužan što je moguće prije obavijestiti gospodara posla i nastaviti započeti posao, ako mu je to razumno moguće, dok ovaj ne bude mogao preuzeti brigu o njemu.

(2) Nakon završenog posla on je dužan položiti račun i ustupiti gospodaru posla sve što je pribavio obavljajući njegov posao.

(3) Ako zakonom nije što drugo propisano, poslovođa ima obveze nalogoprimca.

Dužna pažnja i odgovornost

Članak 1123.

(1) Pri obavljanju tuđeg posla poslovođa je dužan rukovoditi se stvarnim ili predmnjevanim namjerama i potrebama gospodara posla.

(2) On je dužan postupiti s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina.

(3) Sud može, s obzirom na okolnosti u kojima se netko bez naloga ili ovlaštenja prihvatio tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za nepažnju.

(4) Za odgovornost poslovno nesposobnog poslovođe vrijede pravila o njegovoj ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti.

Prava poslovođe bez naloga

Članak 1124.

(1) Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati od gospodara posla da ga oslobodi obveza što ih je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme obveze iz poslova što ih je sklopio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke te da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

(2) Njemu pripada i primjerena naknada za trud ako je otklonio štetu od gospodara posla ili ako mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama.

Obavljanje tuđih poslova u namjeri da se drugom pomogne

Članak 1125.

Tko obavlja tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a ne postoje pretpostavke poslovodstva bez naloga, pripada mu pravo na naknadu učinjenih troškova, ali najviše do visine ostvarene koristi za drugoga.

Odnošenje dodataka

Članak 1126.

 Poslovođa bez naloga ima pravo odnijeti stvari kojima je povećao tuđu imovinu, a za koje mu se učinjeni izdaci ne nak­na­đuju, ako se one mogu odvojiti bez oštećenja stvari kojoj su dodane, ali gospodar posla može zadržati te dodatke ako mu naknadi njihovu sadašnju vrijednost, no najviše do visine učinjenih izdataka.

Odsjek 3.

OBAVLJANJE TUĐIH POSLOVA PROTIV ZABRANE

Članak 1127.

(1) Tko se prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla, a za zabranu je znao ili je morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga.

(2) On odgovara za štetu koju je prouzročio miješanjem u tuđe poslove, čak i ako je do nje došlo bez njegove krivnje.

(3) Ali kad je zabrana obavljanja posla protivna zakonu ili moralu, a osobito ako je netko zabranio da drugi ispuni neku nje­govu zakonsku obvezu koja ne trpi odgađanje, vrijede opća pravila o poslovodstvu bez naloga.

Odsjek 4.

NEPRAVO POSLOVODSTVO

Članak 1128.

(1) Tko obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđi, dužan je na zahtjev gospodara posla položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi.

(2) Gospodar posla može zahtijevati i vraćanje stvari u prijašnje stanje te naknadu štete.

Odsjek 5.

ODOBRENJE

Članak 1129.

Ako gospodar posla naknadno odobri ono što je izvršeno, poslovođa bez naloga smatra se nalogoprimcem od početka obav­ljanja posla.

Odjeljak 4.

JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

 Kad obvezuje

Članak 1130.

(1) Javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ispuni neki drugi uvjet, obvezuje obećavatelja da ispuni obećanje.

(2) Obećavatelj nagrade ili bilo kakvog nagradnog natjecanja dužan je odrediti rok za natjecanje, a ako ga ne odredi, svatko tko želi sudjelovati u natjecanju ima pravo zahtijevati od suda da odredi odgovarajući rok.

Opoziv obećanja

Članak 1131.

(1) Obećanje se može opozvati onako kako je učinjeno, a i osobnim priopćenjem, ali onaj koji je izvršio radnju, a nije znao niti je morao znati da je obećanje nagrade opozvano, ima pravo zahtijevati obećanu nagradu, a onaj koji je do opoziva učinio potrebne izdatke radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu ima pravo na njihovu naknadu, osim ako obećavatelj dokaže da su oni učinjeni uzalud.

(2) Obećanje nagrade ne može se opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za obavijest o postig­nu­tom rezultatu, ostvarenju određene situacije ili ispunjenju nekog drugog uvjeta.

Tko ima pravo na nagradu

Članak 1132.

(1) Pravo na nagradu ima onaj tko prvi izvrši radnju za koju je nagrada obećana.

(2) Ako je više osoba izvršilo radnju istodobno, svakoj pripada jednak dio nagrade, ako pravičnost ne zahtijeva drukčiju podjelu.

Natječaj i nagrada

Članak 1133.

(1) O dodjeli nagrade u slučaju natječaja odlučuje priređivač natječaja ili jedna ili više osoba što ih on odredi.

(2) Ako su u uvjetima natječaja ili nekim općim propisima koji vrijede za određeni natječaj postavljena pravila po kojima nagrada treba biti dodijeljena, svaki sudionik u natječaju ima pravo zahtijevati poništaj odluke o dodjeli nagrade ako nagrada nije dodijeljena u skladu s tim pravilima.

(3) Vlasništvo ili koje drugo pravo na djelu nagrađenom na natječaju stječe priređivač natječaja samo ako je to navedeno u oglasu natječaja.

Prestanak obveze

Članak 1134.

Obveza obećavatelja nagrade prestaje ako mu nitko ne priop­ći, u roku određenom u oglasu, da je izvršio radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio uvjete postavljene u javnom oglasu, a ako rok nije određen, istekom jedne godine od oglasa.

Odjeljak 5.

VRIJEDNOSNI PAPIRI

1. Opće odredbe

Pojam

Članak 1135.

(1) Vrijednosni papir je isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinu zakonitom imatelju.

(2) Vrijednosni papir može imati oblik elektroničkog zapisa određenog zakonom.

(3) Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na vrijednosne pa­pire izdane u obliku pisane isprave primjenjuju se na odgova­ra­ju­ći način i na vrijednosne papire u obliku elektroničkog zapisa, ako posebnim propisom nije drukčije određeno.

Bitni sastojci

Članak 1136.

(1) Vrijednosni papir mora sadržavati sljedeće bitne sastojke:

1) naznaku vrste vrijednosnog papira,

2) tvrtku, odnosno naziv i sjedište, odnosno ime i prebiva­liš­te izdavatelja vrijednosnog papira,

3) tvrtku, odnosno naziv ili ime osobe na koju, odnosno po čijoj naredbi vrijednosni papir glasi, ili naznaku da papir glasi na donositelja,

4) točno naznačenu obvezu izdavatelja koja proizlazi iz vrijednosnog papira,

5) mjesto i nadnevak izdavanja vrijednosnog papira, a kod onih koji se izdaju u seriji, i njihov serijski broj,

6) potpis izdavatelja vrijednosnog papira, odnosno faksimil potpisa izdavatelja vrijednosnih papira koji se izdaju u seriji.

(2) Posebnim zakonom za pojedine vrijednosne papire mogu biti određeni i drugi bitni sastojci.

(3) Isprava, odnosno elektronički zapis koji ne sadrži bilo koji od bitnih sastojaka ne vrijedi kao vrijednosni papir.

(4) Vrijednosni papiri izdani u seriji koji ne sadrže bilo koji od bitnih sastojaka nemaju pravni učinak.

Na koga vrijednosni papir može glasiti

Članak 1137.

Ako zakonom nije drukčije određeno, vrijednosni papir može glasiti na donositelja, na ime ili po naredbi.

Nastanak obveze

Članak 1138.

Obveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kad izdavatelj vrijednosni papir preda njegovu korisniku.

Posebni uvjeti za izdavanje vrijednosnog papira u seriji

Članak 1139.

Posebnim se zakonom određuju i drugi uvjeti za izdavanje vrijednosnih papira u seriji.

2. Ostvarivanje prava

Kome pripada pravo iz vrijednosnog papira

Članak 1140.

(1) Tražbina iz vrijednosnog papira vezana je za sam papir i pripada njegovu zakonitom imatelju.

(2) Zakonitim imateljem vrijednosnog papira na donositelja smatra se njegov donositelj.

(3) Zakonitim imateljem vrijednosnog papira na ime ili po naredbi smatra se osoba na koju vrijednosni papir glasi, odnosno osoba na koju je uredno prenesen.

(4) Pošteni pribavitelj vrijednosnog papira na donositelja postaje njegov zakoniti imatelj i stječe pravo na tražbinu upisanu na njemu i kad je vrijednosni papir izašao iz ruku njegova izdavatelja, odnosno njegova prijašnjeg imatelja i bez njegove volje.

Tko može zahtijevati ispunjenje

Članak 1141.

Ispunjenje tražbine iz vrijednosnog papira može zahtijevati, uz njegovo podnošenje, samo njegov zakoniti imatelj, odnosno osoba koju on ovlasti.

3. Prijenos vrijednosnog papira

Prijenos prava iz papira na donositelja

Članak 1142.

Pravo iz vrijednosnog papira na donositelja prenosi se njegovom predajom.

Prijenos prava iz papira na ime

Članak 1143.

(1) Pravo iz vrijednosnog papira na ime prenosi se cesijom.

(2) Posebnim zakonom može biti određeno da se pravo iz vrijednosnog papira na ime može prenositi i indosamentom.

(3) Pravo iz vrijednosnog papira na ime prenosi se ubilježavanjem na samom papiru tvrtke, odnosno naziva, odnosno imena novog imatelja, potpisivanjem prenositelja i upisom prijenosa u registar vrijednosnih papira, ako se takav registar vodi kod izdavatelja.

Prijenos prava iz papira po naredbi

Članak 1144.

Pravo iz vrijednosnog papira po naredbi prenosi se indosamentom.

Vrste indosamenata

Članak 1145.

(1) Indosament može biti puni, blanko i na donositelja.

(2) Puni indosament sadrži izjavu o prijenosu i tvrtku, odnosno naziv ili ime osobe na koju se pravo iz vrijednosnog papira prenosi (indosatar), i potpis prenositelja (indosant), a može sadržavati i druge podatke (mjesto, nadnevak i dr.).

(3) Blanko indosament sadrži samo potpis indosanta.

(4) U slučaju prijenosa na donositelja umjesto imena indosatara stavlja se riječ »donositelju«.

(5) Indosament na donositelja vrijedi kao blanko indosament.

(6) Ništetan je djelomični indosament.

Prijenos punomoći i prijenos za zalog

Članak 1146.

(1) Vrijednosni papir može se prenijeti kao prijenos puno­mo­ći, odnosno kao prijenos za zalog.

(2) Kod prijenosa punomoći stavlja se klauzula »vrijednost u punomoći«, a kod prijenosa za zalog »vrijednost za zalog« ili slično.

Učinak prijenosa prava

Članak 1147.

(1) Prijenosom prava iz vrijednosnog papira njegov novi imatelj stječe sva prava koja su pripadala njegovu predniku.

(2) Prijenos prava iz vrijednosnog papira na ime, bilo da je izvršen cesijom ili indosamentom, nema učinak prema izdavatelju dok on o tome ne bude pisanim putem obaviješten, odnosno dok taj prijenos ne bude ubilježen u registar vrijednosnih papira na ime, ako se takav registar vodi kod izdavatelja.

(3) Cedent, odnosno indosant ne odgovara za neispunjenje obveze od strane izdavatelja, osim u slučaju drukčije zakonske odredbe ili ako postoji suprotna odredba upisana na samom vrijednosnom papiru.

Učinak prijenosa punomoći i prijenosa za zalog

Članak 1148.

Imatelj vrijednosnog papira koji je na njega prenesen kao »prijenos punomoći« ili »prijenos za zalog« može ostvarivati sva prava koja iz toga vrijednosnog papira proistječu, ali papir može prenijeti na drugog samo kao prijenos punomoći.

Dokazivanje zakonitosti prijenosa

Članak 1149.

(1) Posljednji indosatar dokazuje svoje pravo iz vrijednosnog papira neprekidnim nizom indosamenata.

(2) To se pravilo na odgovarajući način primjenjuje i na posljednjeg cesionara.

Zabrana prijenosa

Članak 1150.

(1) Prijenos vrijednosnog papira po naredbi indosamentom zabranjuje se riječima »ne po naredbi« ili stavljanjem slične klauzule koja ima isto značenje.

(2) Pravo iz vrijednosnog papira čiji je prijenos indosamentom zabranjen može se prenijeti samo cesijom.

(3) Prijenos indosamentom mogu zabraniti izdavatelj i indosant.

(4) Posebnim zakonom ili izjavom izdavatelja upisanoj na vrijednosnom papiru na ime može se zabraniti svako njegovo prenošenje.

4. Promjene kod vrijednosnih papira

Promjene koje može izvršiti izdavatelj

Članak 1151.

(1) Vrijednosni papir na donositelja ili po naredbi može izdavatelj, na zahtjev i o trošku imatelja papira, promijeniti u papir na ime.

(2) Ako promjenu nije izrijekom zabranio, izdavatelj vrijednosnog papira na ime može ga, na zahtjev i o trošku imatelja, promijeniti u papir na donositelja ili po naredbi.

Promjene koje može izvršiti imatelj pri prijenosu

Članak 1152.

(1) Vrijednosni papir po naredbi indosant može prenijeti indosamentom na donositelja, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Vrijednosni papir na ime cedent, odnosno indosant može prenijeti samo na određenu osobu.

(3) Vrijednosni papir na donositelja može se indosamentom prenijeti na određenu osobu.

Sjedinjavanje i dijeljenje vrijednosnih papira

Članak 1153.

(1) Vrijednosni papiri izdani u seriji mogu se, na zahtjev i o trošku imatelja, sjediniti u jedan ili više vrijednosnih papira.

(2) Vrijednosni papir može se, na zahtjev i o trošku imatelja, podijeliti na više vrijednosnih papira manjeg iznosa, ali oni ne mogu biti ispod iznosa najnižeg apoena papira izdanog u toj seriji.

5. Ispunjenje obveze iz vrijednosnog papira

Prestanak obveze

Članak 1154.

(1) Obveza iz vrijednosnog papira prestaje ispunjenjem od strane izdavatelja papira zakonitom imatelju.

(2) Tražbina iz vrijednosnog papira prestaje i kad on pripadne izdavatelju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Pošteni izdavatelj vrijednosnog papira na donositelja oslobađa se obveze ispunjenjem donositelju i onda kad ovaj nije zakoniti imatelj vrijednosnog papira.

Zabrana ispunjenja

Članak 1155.

(1) Ako je izdavatelj vrijednosnog papira na donositelja znao ili morao znati da donositelj nije zakoniti imatelj papira, niti je ovlašten od zakonitog imatelja, dužan je odbiti ispunjenje, inače odgovara za štetu.

(2) Izdavatelj vrijednosnog papira ne može pravovaljano ispuniti svoju obvezu ako mu je to nadležno tijelo zabranilo, ili kad je znao ili morao znati da je pokrenut postupak za amortizaciju ili poništaj vrijednosnog papira.

Isplata kamata ili drugih prinosa nakon isplate glavnice

Članak 1156.

Dužnik koji je isplatio glavnicu imatelju vrijednosnog papira dužan je isplatiti kupone kamata, odnosno drugih prinosa s istog papira koji mu budu podneseni na isplatu nakon isplate glavnice, ako te tražbine nisu zastarjele.

Prigovori na zahtjev za ispunjenje obveze

Članak 1157.

(1) Protiv zahtjeva imatelja vrijednosnog papira izdavatelj može istaknuti samo prigovore koji se tiču izdavanja papira, kao što je krivotvorenje; zatim prigovore koji proizlaze iz sadržaja papira, kao što su rokovi ili uvjeti; napokon, prigovore koje ima prema samom imatelju papira, kao što su prijeboj, nedostatak zakonom propisanog postupka za stjecanje vrijednosnog papira i odsutnost ovlaštenja.

(2) Izdavatelj može protiv zahtjeva imatelja kojem je on ustupio vrijednosni papir istaknuti nedostatke pravnog posla na temelju kojega je prijenos izvršen, ali te nedostatke ne može istaknuti protiv zahtjeva nekoga potonjeg imatelja.

(3) Međutim, ako je imatelj vrijednosnog papira primajući papir od svog prednika, znao ili morao znati da mu ovaj predaje vrijednosni papir, da bi izbjegao prigovor koji izdavatelj ima prema njemu, izdavatelj može istaknuti taj prigovor i prema imatelju papira.

(4) Posebnim zakonom mogu se odrediti i drugi prigovori kod pojedinih vrsta vrijednosnih papira.

6. Legitimacijski papiri i znakovi

Legitimacijski papiri

Članak 1158.

Na željezničke karte, kazališne i druge ulaznice, bonove i druge slične isprave koje sadrže određenu obvezu za njihova izdavatelja, a u kojima nije označen vjerovnik, niti iz njih ili okolnosti u kojima su izdane proizlazi da se mogu ustupiti drugome, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o vrijednosnim papirima.

Legitimacijski znakovi

Članak 1159.

(1) Garderobni ili slični znakovi, koji se sastoje od komada papira, metala ili drugog materijala, na kojima je obično utisnut neki broj ili naveden broj predanih predmeta, a koji obično ne sadrže nešto određeno o obvezi njihova izdavatelja, služe samo da pokažu tko je vjerovnik u obveznom odnosu pri čijem nastanku su izdani.

(2) Izdavatelj legitimacijskog znaka oslobađa se obveze kad je u dobroj vjeri ispuni donositelju, ali za donositelja ne vrijedi predmnjeva da je on pravi vjerovnik ili da je ovlašten zahtijevati ispunjenje, te je u slučaju spora dužan dokazati to svoje svojstvo.

(3) Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze iako je izgubio legitimacijski znak.

(4) Glede ostaloga, u svakom pojedinom slučaju treba se držati zajedničke volje izdavatelja i primatelja znaka te onoga što je uobičajeno.

7. Ostale odredbe

Zamjena oštećenog vrijednosnog papira

Članak 1160.

Imatelj oštećenog vrijednosnog papira koji nije prikladan za promet, ali čija se istinitost i sadržaj mogu točno utvrditi, ima pravo zahtijevati izdavanje novoga vrijednosnog papira u istom iznosu, s tim da vrati oštećeni papir i naknadi troškove.

Amortizacija vrijednosnog papira

Članak 1161.

Izgubljeni vrijednosni papir može se amortizirati samo ako glasi na ime ili po naredbi, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Zastara tražbine iz vrijednosnog papira

Članak 1162.

Za zastaru tražbine iz vrijednosnog papira vrijede pravila o zastari, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Dio treći

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Primjena ovoga Zakona

Članak 1163.

(1) Odredbe ovoga Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

(2) Odredbe ovoga Zakona o odgovornosti za neispravan proizvod neće se primjenjivati na proizvode stavljene u promet prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

Prestanak važenja propisa

Članak 1164.

(1) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju važiti:

– Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) i

– odredbe članka 116. - 121. Zakona o nasljeđivanju (»Na­rod­ne novine«, br. 48/03. i 163/03.).

(2) Početkom primjene odredaba članka 26. stavka 1. – 3. i članka 29. stavka 2. – 6. i stavka 8. ovoga Zakona prestaju važiti odredbe članka 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9. stavka 1. točke 1. i članka 10. Zakona o kamatama (»Narodne novine«, br. 94/04.).

Stupanje na snagu

Članak 1165.

Ovaj Zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006., s tim da se odredbe članka 26. stavka 1. – 3. i članka 29. stavka 2. – 6. i stavka 8. počinju primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Klasa: 330-01/04-01/05
Zagreb, 25. veljače 2004.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Vladimir Šeks, v. r.